Što čitate 3.

[Jurana]

Apsolutno nema bolje knjige kojom bih zaključila ovu groznu i nevjerojatnu godinu, od najnovijeg romana Nade Gašić, Devet života gospođe Adele

Mogu samo konstatirati, šteta što Gašićka ne piše i ne objavljuje više, jer je naprosto genijalna.
U nevelikom romanu uspjela je na nevjerojatno uvjerljiv način prikazati Zagreb ovog proljeća, atmosferu u njemu, odnos građana prema epidemiji, te mušice, ali i strahove starih ljudi. Iako se gospođa Adela na početku možda čini kao neka karikatura, ona je u stvari vrlo slojevito razrađen lik. Pritom ni ostali likovi nisu ostali zanemareni, odnosi među njima itekako su važni, i nitko nije ostao savršen i bez mrlje. Završni, fantastični motiv jajeta u stvari je brzi pregled zagrebačke sadašnjosti, onakve kakva jest.
Definitivno jedna od najboljih knjiga pročitanih u ovoj godini. I moram reći da mi je puno pomogla ovih dana, kad su nam živci ionako nategnuti zbog najnovijih potresa.

Nada Gašić: Devet života gospođe Adele

Jako sam se veselila ovom romanu, ali nije me, baš ono, oduševio...
Jest da je simpatičan, ali stalno sam imala osjećaj da je napisan isforsirano...
Nije mi se previše svidio ni uvodni dio, a niti ona završnica s jajetom.
Ne znam, mislim da sam očekivala puno više, naročito na nekoj emocionalnoj razini.
Ipak, vjerujem da će možda u nekoj budućnosti biti dobar podsjetnik na tu nesretnu 2020. godinu.

Mogu se složiti i s tanjom i s Forkom, iako se one međusobno ne slažu

Drago mi je da je napisala ovu knjigu, i zato što je bila stala s pisanjem, i zato da ostane trag na ovo vrijeme.

Čitala sam prošle godine da čovječanstvo nije ništa naučilo iz pandemije španjolske gripe zato što je malo pisaca o njoj uopće pisalo - kako je ona izbila na samom kraju Prvog svjetskog rata, svima je tema rata bila napetija od epidemije - a čovječanstvo najbolje uči iz književnosti pa je čak i ustanovljena književna nagrada za knjige o koronakrizi.

Gašić izvrsno piše, ali joj treba vremena - što se pokazalo na prošlim romanima - tako da sam ja nailazila na neka slabija mjesta, osjetila sam da su neki trenuci još malo sirovi. To nisu likovi, oni su mi bili stvarni pred očima, više se radi o pripovijedanju.

Moram reći da i da autorica i ja nemamo isti smisao za humor. Ono na čemu joj moram odati priznanje je da se ne boji jakih registara emocija, drame; nije ju strah da će kliznuti u patetiku (a i ne klizne) i onda postigne dirljivost, zanesenost, katarzu. Dobro je ušla u staračku psihu, dobro je prenijela atmosferu Zagreba.

Lik same gospođe Adele nije plošan; koliko god joj se smijali i grozili se je ispočetka, do kraja je punokrvno ljudsko biće, strepimo s njom i zbog nje.

Samo neka piše još, ja ću čitati.