Što čitate 3.

[anamar]

Odlična i meni, zanimljiva, pravi page-turner.

Nakon nje napokon sam se domogla Ali Smith, pročitala Jesen i već se veselim Zimi koju sam također uhvatila. Jedna od onih koje te natjeraju na guglanje, i sretna sam što sam otkrila jednu englesku pop-art umjetnicu, Pauline Boty, koju je vjerujem upravo Ali Smith otela zaboravu. Imam osjećaj da će mi se misli iz ove knjige vraćati kao jeka...

Baš mi je drago da ti se Evaristo svidjela, ipak imamo sličnije literarne preferencije nego što bi se to dalo zaključiti po Neznalicama

A za Smith pomalo zavidim, i Jesen i Zimu sam pročitala, željno očekujem nove prijevode nastavaka. Kad smo kod prijevoda, jako se veselim i novom Seethalerovom romanu - Posljednji stavak, o Gustavu Mahleru.

U međuvremenu pročitala sam strip Jimmy Corrigan: najbistrije dijete na svijetu. I imala sam priličnih poteškoća zbog presitnog fonta, a i pomalo neujednačene strukture. Zapravo da sam to znala ranije vjerojatno ga ne bi ni posudila, ali bila bi to pogreška, jer trud se itekako isplati. Jer jedna je to od najdirljivijih priča o samoći i usamljenosti koje sam pročitala u zadnjih nekoliko godina.

Meho, Almina Kaplana je na neki način sličan Corriganu, jer je usamljen i jer neprestano dvoji (čak i pati) zbog nemogućnosti da se otrgne od klišea svojega života i svakodnevice. No podjednako koliko ga muči, predvidljivost mu donosi utjehu. Usto Kaplan markira samo nužne točke, reducirajući svoj tekst i Mehin život na epizode u kojima se odražava čitav svemir odnosa u Hercegovini, ali i šire, na ratom opožarenom Balkanu. Dobra knjiga.

Redukcija je glavno obilježje pripovjedaka iz zbirke Gušterov rep, Korane Serdarević. Ogoljene i ubojite, tako bi najkraće mogla opisati te priče. Već sam ranije susrela tu spisateljica u Eksperimentu Irene Tot, romanu o promjeni koji me ugodno iznenadio idejom, ali u cjelini knjiga je na mene ostavila mlak dojam. U Gušterovom repu, ipak ima nekoliko priča koje su me oduševile (naslovna, potom i Jaje, Čistačica ili Na liniji trinaesetice). Te su priče na neki način vrlo suvremene, govore o (meni) bitnim temama, a ujedno su vješto napisane, kako sam već rekla, bez suvišnih riječi, ali i to malo u meni je p(r)obudilo more emocija.

Sada čitam Vodorigu, Andrewa Davidsona, književni hit iz 2008. za kojega su se izdavači otimali. Knjiga je svakako dobra razbibriga, u naravi ljubić, štivo kao stvoreno za čitanje u maju, mjesecu u kojem cvate brnistra šireći svoje afrodizijačke arome (kažu da pogotovo zamanta ženske misli). I baš mi je drago da sam tako pogodila vrijeme za uzeti ovaj roman u ruke.