Što čitate 3.

[tanja_b]

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

Dakle... ne pamtim da sam skoro čitala ovako nešto, još uvijek sam fascinirana i ne znam kojim riječima da opišem ovu knjigu
Fascinaciji doprinosi i to što dosad nisam čitala ništa od Periša, pa nisam znala ni što očekivati (za razliku od, npr., Ferića za kojeg sam u startu bila uvjerena da je napisao odličan roman, samo još nisam znala u kolikoj mjeri). Zapravo, ne bih ga ni sad uzela čitati da nisam primijetila da roman dobiva iznimno dobre kritike, pa sam pomislila, ajde da vidim o čemu se radi.
I ostala u šoku.
Na 425 stranica Periš je napisao roman o našoj prošlosti, praznovjerju, ženskoj sudbini u zaostalim, siromašnim krajevima Dalmacije, ali i o dvorskim spletkama carskog Beča. Poigrava se stilovima kao da žonglira, poglavlja su razbacana kroz vremenski tijek od 70-ak godina, a iako je roman pisan standardnim jezikom, nailazimo i na nekoliko dijelekata (između ostaloga, i hercegovački, istarski, ali i kajkavski!), jedno poglavlje je cijelo pisano kao parafraza na Zoranićeve "Planine" (bez straha, to je poglavlje kratko, lako se pročita ). Roman ima 52 poglavlja, ali i to treba shvatiti uvjetno, jer su neka preskočena, a jedno se čak triput ponavlja. Epski deseterac je leitmotiv s kojim sve počinje, i svako poglavlje je naslovljeno četverostihom u desetercu koje ga ukratko prepričava (jao onom tko to jednom bude prevodio!). Sve prožeto suptilnom, ali opipljivom ironijom. "Vještica" Gila je dominantan lik, za nju navijamo od prve pojave, inteligentna je, mudra, snalažljiva, a ipak ljudsko biće sa svojim strahovima i brigama (simboliziranima u liku vuka koji se dijabolički pojavljuje s vremena na vrijeme).
Mogla bih sada opisivati radnju, kompoziciju i likove (osim Gile, ima ih tu još vrlo, vrlo zanimljivih), ali neću, jer bih time oduzela dio čarolije čitanja ove knjige. Mogu samo reći da sam se na mahove osjećala kao na roller-coasteru, ne znajući kamo će me baciti u sljedećem poglavlju. I da sam se trudila što bolje pratiti svaki detalj, da mi ne bi nešto promaklo. I da mi je sad žao što sam je tako brzo pročitala pa je gotovo. I da mislim da ću si kupiti ovu knjigu, jer ću je teška srca morati vratiti u knjižnicu.
I moram reći da mi je jako drago što zadnjih godina imamo tako dobra, vrhunska djela domaćih autora. "Mladenku kostonogu" preporučujem svima koji se ne boje poigravanja s formom i stilovima i koji žele pročitati nešto što im odnekud zvuči poznato, a ipak je napisano iz posve novog kuta.

[Forka]

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

Hvala ti na ovome
Bila mi je u rukama kad sam zadnji put isla u knjiznicu, ali sam, ni sama ne znam zasto, odustala i vratila je na mjesto...

Citajuci tvoj opis, vjerujem da bi mi se svidjela, odnosno da ce mi se svidjeti

[jennifer_gentle]

potpisujem sve što je tanja rekla za kostonogu.
divno suludo djelo.
nisam ništa napisala o njemu jer nisam mogla naći riječi pa sam čekala da ona to napravi

[jennifer_gentle]

Odslušala Stephena Fryja "Mythos", njegova reinterpretacija grčkih mitova. Grčki mitovi me ni najmanje ne zanimaju, ali ajde, bit će sigurno dobar engleski, dobre su ocjene. Oduševilo me, zanimljivo, odlično je napisano i pročitano.

gdje si to skinula?

ja počela neki podcast o filozofiji na deezeru, zove se philosphize this! divan je, lik koji priča je odličan, razuman, jasan, koncizan, duhovit, melem za moju dušu. poslušala 10 epizoda od jučer.

možda ne bi bilo loše otvorit topic o podcastima, tek sam ušla u taj svijet, a vidim da ima divnih stvari.

[Angie75]

Neznalice: Priča o međusobnoj inicijaciji

Berlin

E sad... Od Berlina sam odustala zbog veličine knjige, trebala bi nam prikolica da je nosimo na vikend

Posudila sam Neznalice, i pročitali smo ga i mm i ja, ali ne mogu reći da smo oduševljeni. Možda su i prevelika očekivanja, možda je i to što smo veliki vinoljupci pa smo tim više očekivali, a ostalo je nekako neispunjeno... Ne čini mi se baš uspješno povlačiti paralele između proizvodnje vina i izrade stripa, pa mi se to činilo nekako isforsirano, stalno smo čekali da se nešto dogodi, a nije se dogodilo...

Ali spomenuli su neka dobra vina i Mausa, i to je nešto

[anamar]

Mausa vam nisam preporučila jer sam mislila da je taj strip već opće mjesto, ovdje je toliko puta već spominjan, uz Perzepolis kao dio obavezne lektire.
Meni su se Neznalice baš svidjele, ali naravno da s vama nije moralo biti tako, možda će biti isto i s drugim stripovima koje sam preporučila

Mom popisu pročitanih u 2021. pridružila sam izvrsnu Hanu, Alene Mornšajnove. Riječ je o vrlo potresnom tekstu o tome kako tuga i nesreće koje se talože nepovratno rasijeku i promijene samu bit osobe, a one nezamislive monstruoznosti koje čovjek čovjeku čini, kao da uvrnu i zbilju, pa se paćenici nikada više ne mogu vratiti u život kakav su nekoć vodili i zaglave u limbu prošlosti. Usto ova knjiga vrlo upečatljivo govori o jednoj temi koja se vrlo često spominje u literaturi o Holokaustu, o krivnji preživjelih. Oni nose dvostruki teret, teret gubitka i preživljavanja, i tama oko njih prepetuira se i nagomilava dok ne zakrili sve. Najpotresniji u ovoj knjizi su prikazi odnosa drugih ljudi spram glavnih protagonista/Židova/preživjelih. Oni redom daju odlično objašnjenje kako se Holokaust uopće mogao dogoditi; upravo onako kako se dogodila nedavna tragedija u kojoj je u nas majka ubila vlastito dijete. Tako da su se svi pravili slijepi kraj zdravih očiju, misleći da nije njihovo da reagiraju ili tragediju pripisali etnicitetu - nečem na što se ionako ne može utjecati.

Prije toga pročitala sam Zovem se Lucy Barton, Elizabeth Strout. Priznajem: obožavam Strout i sigurno sam nekritična prema njenim djelima. U ovoj knjizi ona donosi dirljiv prikaz odnosa majke i kćeri te odrastanja u neimaštini, bogatoj samo neizgovorenim istinama. Navada je to bliska i ovim našim prostorima, gdje se o nekim (mnogim) stvarima ne govori, nije red, bitno je samo preživjeti. Knjiga je kratka, ali ubojita kao da ima tisuću stranica!

A gotovo toliko stranica ima Nemirna krv, Roberta Galbraitha, peti roman iz serijala o privatnim istražiteljima Robin Ellacott i Cormoranu Strikeu. Ne znam koliko ih još J.K. Rowling namjerava napisati, no ja ih SVE želim pročitati. Iako cijelom serijalu nema ništa (niti za žanr) osobito revolucionarno, vještina kojom su knjige napisane u mene je izazvala duboku ovisnost. Svega tu ima potaman, prošlosti i sadašnjosti, UK tema, Londona, živopisnih pubova, privatnih problema istražiteljskog dvojca. Tempo knjige(a) je polagan, svaki dio priče ima svoje mjesto u slagalici, čitatelj ima uvid u sve dokaze i tragove, a opet do samoga kraja (meni) počinitelj nije očit.

Puno manje stranica, nepunih 200 ima Nešto crveno pokraj ceste, Anne Tyler koju sam uzela uopće ne znajući o čemu knjiga govori. Kao što se nekoj hrani zbog visokog udjela masnoće ili ugljikohidrata pripisuju magična svojstva utjehe, ovoj bi se knjizi isto tako moglo pripisati slično. Jer meni je došla u ruke u pravo vrijeme, nakon Hane i baš me oraspoložila prikazom svakodnevice jednog normalnog, uobičajeno frustriranog čovjeka čiji život kao da prolazi pored njega. On je rob rutine za koju se drži s tolikim žarom da ne shvaća koliko mu to ometa uvid u širu sliku. Tyler je 1988. napisala knjigu i za Pulitzera - Vježbe disanja i stavila sam ju na svoj popis, kao i Nemoguću djevojku, dio Hogarth Shakespeare projekta iz kojega je kod nas još preveden Macbeth, Jo Nesboa i Vražji okot, Margaret Atwood.

[Angie75]

Mausa vam nisam preporučila jer sam mislila da je taj strip već opće mjesto, ovdje je toliko puta već spominjan, uz Perzepolis kao dio obavezne lektire.
Meni su se Neznalice baš svidjele, ali naravno da s vama nije moralo biti tako, možda će biti isto i s drugim stripovima koje sam preporučila


Puno manje stranica, nepunih 200 ima Nešto crveno pokraj ceste, Anne Tyler koju sam uzela uopće ne znajući o čemu knjiga govori. Kao što se nekoj hrani zbog visokog udjela masnoće ili ugljikohidrata pripisuju magična svojstva utjehe, ovoj bi se knjizi isto tako moglo pripisati slično. Jer meni je došla u ruke u pravo vrijeme, nakon Hane i baš me oraspoložila prikazom svakodnevice jednog normalnog, uobičajeno frustriranog čovjeka čiji život kao da prolazi pored njega. On je rob rutine za koju se drži s tolikim žarom da ne shvaća koliko mu to ometa uvid u širu sliku. Tyler je 1988. napisala knjigu i za Pulitzera - Vježbe disanja i stavila sam ju na svoj popis, kao i Nemoguću djevojku, dio Hogarth Shakespeare projekta iz kojega je kod nas još preveden Macbeth, Jo Nesboa i Vražji okot, Margaret Atwood.

Ma mislim da si mi i Mausa davno ti preporučila i to mi je bio totalni hit! Pa mi je bilo drago da ga i u Neznalicama spominju
a ne znam, valjda je to s Neznalicama bio i teret prevelikog očekivanja....

Anne Tyler je meni predraga književnica, super mi je i njena "Nekoć kad smo bili odrasli", a "Vježbe disanja" bih mogla i ponoviti.

Nego, ima li neki redoslijed po kojemu treba čitati Galbraitha?

[anamar]

Za Galbraitha

Zov kukavice
Dudov svilac
Karijera zla
Smrtonosno bijelo
Nemirna krv

[Angie75]

Super, hvala

[Nera]

MARIO LEVI: Istanbul je bio bajka
Prati život i selidbe židovske porodice od Rusije do Izraela, Francuske, Velike Britanije i SAD od početka prošlog stoljeća kroz idućih pedesetak. Sve ih veže veličanstven grad, Istanbul. Nemoguće je u Istanbulu zanemariti mirise i okuse pa tako o jednoj junakinji kaže:
Ona je bila od onih osoba koje su u dobro pripremljenom jelu uvijek uspijevale vidjeti nekakvu kulturu, pa čak i bogatstvo življenja.

GREGORY DAVID ROBERTS: Shantaram
Naslov u prijevodu znači Čovjek Božjeg mira, ime koje je Indijac dodijelio glavnom liku. Knjiga je dobrim dijelom autobiografska, al na nama ostaje procijeniti što je istina, a što fikcija ili se uopće time ne zamarati. Prati Shantarama od Australije gdje je bio narkoman, sudjelovao u oružanim pljačkama, završio u najstrože čuvanom australskom zatvoru iz kojeg je pobjegao pa preko Novog Zelanda stigao u Indiju. Indiju je upoznao živeći u slamovima, indijskom selu pa sve do života u visokom kriminalu i rata u Afganistanu. Uživala sam otkrivajući ju kroz sva njegova osjetila, nisam se mogla ne zaljubiti u nju:
Dvije stotine jebenih jezika i milijardu ljudi. Indija jest srce. Srce nas drži zajedno. Nema zemlje s narodom kao što je moj narod, Lin. Nema srca kao što je indijsko srce.

ZORAN FERIĆ: Putujuće kazalište
O njemu ste već sve rekle. Dijelim s vama oduševljenje.

[ina33]

gdje si to skinula?

ja počela neki podcast o filozofiji na deezeru, zove se philosphize this! divan je, lik koji priča je odličan, razuman, jasan, koncizan, duhovit, melem za moju dušu. poslušala 10 epizoda od jučer.

možda ne bi bilo loše otvorit topic o podcastima, tek sam ušla u taj svijet, a vidim da ima divnih stvari.

Tx na infou za deezer podcast. Ovo je knjiga s mobilne aplikacije Audible, podcast od deezera bi mi bio besplatan.

[Angie75]

Inače Evaristo piše ženama koje su u društvu nevidljive mada su njihove sudbine ponekad bitinije od onih koje se mogu naći u velikoj knjizi Povijesti. Srećom je tu književnost! Osim što s protagonisticama ove knjige dijelim pripadnost manje privilegiranoj polovici čovječanstva, ne mogu pronaći puno čvrstih veza s njima. Opet bilo mi je lako uživjeti se u njihove priče. Jer riječ je o sudbinama koje su dio univerzalne ženske/drugo povijesti, trnovitog putovanja koje i dalje traje. Ipak sa svakom generacijom društva se polako mijenjaju, bar zapadna društva u koja se i naše ugleda. Djevojka, žena, drugo je roman koji govori o "izmima" vezanima za boju kože, spol, rod, podrijetlo, ali i odrastanju i sazrijevanju, te koliko god to malograđanski zvučalo "postavljanu stvari na svoje mjesto".

Odlična i meni, zanimljiva, pravi page-turner.

Nakon nje napokon sam se domogla Ali Smith, pročitala Jesen i već se veselim Zimi koju sam također uhvatila. Jedna od onih koje te natjeraju na guglanje, i sretna sam što sam otkrila jednu englesku pop-art umjetnicu, Pauline Boty, koju je vjerujem upravo Ali Smith otela zaboravu. Imam osjećaj da će mi se misli iz ove knjige vraćati kao jeka...

[chesil]

Što ne čitate 3.
Upravo nisam pročitala Mladenku Kostonogu zadarskog pisca Želimira Periša. Uzela sam je zbog panegirika s topica, baš jako uzbuđena što mi je dopala ruku, ali, avaj.
Sa svakim poglavljem bila sam sve svjesnija da čitam nešto izvanserijsko, pozitivno ludo, nešto čemu je prethodilo itekakvo istraživanje teme. Ali i sve manje zainteresirana da nastavim.
Pa sam se pitala zašto jer dinarsko područje, jezik, mentalni sklop, to mi je sve baš blisko. Feministički narativ također.
I onda me prosvjetlila Pavičićeva kritika romana koji je Periša usporedio s piscima južnoameričkog magijskog realizma. Još kad je spomenuo hrvatski Macondo, sve mi je sjelo na mjesto. :smajlić:

[tanja_b]

Pročitala biografiju Ive Andrića, Vatra u vatri.

Izvrsno napisana knjiga, osim prikaza Andrićeva života daje i dosta slikovit opis Bosne u 19. stoljeću u doba opadanja osmanlijske vlasti, a odličan je i prikaz početka 2. svjetskog rata u Jugoslaviji. Neke detalje nisam ni znala. Kao što nisam imala pojma o Andrićevoj diplomatskoj karijeri.
Knjiga me podsjetila na neka davno pročitana djela, a potakla me i da se nekih ponovo prisjetim. I ujedno daje izvrstan prikaz Andrićeva djelovanja u okviru europske književnosti onog doba.

[tanja_b]

I onda me prosvjetlila Pavičićeva kritika romana koji je Periša usporedio s piscima južnoameričkog magijskog realizma. Još kad je spomenuo hrvatski Macondo, sve mi je sjelo na mjesto. :smajlić:

Zanimljivo inače, južnoameričke pisce slabo sam čitala (ili nikako), nisu mi sjeli koga god da sam pokušala čitati (Marqueza, Cortasara, ne sjećam se jesam li još nekog probala čitati pa odustala).
Bit će da su me kod Periša više privukli tematika i jezik od same forme - iako me upravo forma oduševila.

[Forka]

Što ne čitate 3.
Upravo nisam pročitala Mladenku Kostonogu zadarskog pisca Želimira Periša. Uzela sam je zbog panegirika s topica, baš jako uzbuđena što mi je dopala ruku, ali, avaj.
Sa svakim poglavljem bila sam sve svjesnija da čitam nešto izvanserijsko, pozitivno ludo, nešto čemu je prethodilo itekakvo istraživanje teme. Ali i sve manje zainteresirana da nastavim.
Pa sam se pitala zašto jer dinarsko područje, jezik, mentalni sklop, to mi je sve baš blisko. Feministički narativ također.
I onda me prosvjetlila Pavičićeva kritika romana koji je Periša usporedio s piscima južnoameričkog magijskog realizma. Još kad je spomenuo hrvatski Macondo, sve mi je sjelo na mjesto. :smajlić:

Haha, sad si me još više zaintrigirala...

[roman972]

Pročitala biografiju Ive Andrića, Vatra u vatri.

Izvrsno napisana knjiga, osim prikaza Andrićeva života daje i dosta slikovit opis Bosne u 19. stoljeću u doba opadanja osmanlijske vlasti, a odličan je i prikaz početka 2. svjetskog rata u Jugoslaviji. Neke detalje nisam ni znala. Kao što nisam imala pojma o Andrićevoj diplomatskoj karijeri.
Knjiga me podsjetila na neka davno pročitana djela, a potakla me i da se nekih ponovo prisjetim. I ujedno daje izvrstan prikaz Andrićeva djelovanja u okviru europske književnosti onog doba.

Potpisujem. I preporučam.

[roman972]

Što ne čitate 3.
Upravo nisam pročitala Mladenku Kostonogu zadarskog pisca Želimira Periša. Uzela sam je zbog panegirika s topica, baš jako uzbuđena što mi je dopala ruku, ali, avaj.
Sa svakim poglavljem bila sam sve svjesnija da čitam nešto izvanserijsko, pozitivno ludo, nešto čemu je prethodilo itekakvo istraživanje teme. Ali i sve manje zainteresirana da nastavim.
Pa sam se pitala zašto jer dinarsko područje, jezik, mentalni sklop, to mi je sve baš blisko. Feministički narativ također.
I onda me prosvjetlila Pavičićeva kritika romana koji je Periša usporedio s piscima južnoameričkog magijskog realizma. Još kad je spomenuo hrvatski Macondo, sve mi je sjelo na mjesto. :smajlić:

Potpuno jednaki doživljaj. Mislila sam da je problem u meni, trudila sam se, ali nije išlo.

[dixie]

Evo i ja zavrsavam Mladenku Kostonogu i knjiga me bas odusevila. Mislila sam da mi se nece svidjeti, al totalno me fascinira nacin kako je napisana, prica koju prica, ma sve.

[anamar]

Odlična i meni, zanimljiva, pravi page-turner.

Nakon nje napokon sam se domogla Ali Smith, pročitala Jesen i već se veselim Zimi koju sam također uhvatila. Jedna od onih koje te natjeraju na guglanje, i sretna sam što sam otkrila jednu englesku pop-art umjetnicu, Pauline Boty, koju je vjerujem upravo Ali Smith otela zaboravu. Imam osjećaj da će mi se misli iz ove knjige vraćati kao jeka...

Baš mi je drago da ti se Evaristo svidjela, ipak imamo sličnije literarne preferencije nego što bi se to dalo zaključiti po Neznalicama

A za Smith pomalo zavidim, i Jesen i Zimu sam pročitala, željno očekujem nove prijevode nastavaka. Kad smo kod prijevoda, jako se veselim i novom Seethalerovom romanu - Posljednji stavak, o Gustavu Mahleru.

U međuvremenu pročitala sam strip Jimmy Corrigan: najbistrije dijete na svijetu. I imala sam priličnih poteškoća zbog presitnog fonta, a i pomalo neujednačene strukture. Zapravo da sam to znala ranije vjerojatno ga ne bi ni posudila, ali bila bi to pogreška, jer trud se itekako isplati. Jer jedna je to od najdirljivijih priča o samoći i usamljenosti koje sam pročitala u zadnjih nekoliko godina.

Meho, Almina Kaplana je na neki način sličan Corriganu, jer je usamljen i jer neprestano dvoji (čak i pati) zbog nemogućnosti da se otrgne od klišea svojega života i svakodnevice. No podjednako koliko ga muči, predvidljivost mu donosi utjehu. Usto Kaplan markira samo nužne točke, reducirajući svoj tekst i Mehin život na epizode u kojima se odražava čitav svemir odnosa u Hercegovini, ali i šire, na ratom opožarenom Balkanu. Dobra knjiga.

Redukcija je glavno obilježje pripovjedaka iz zbirke Gušterov rep, Korane Serdarević. Ogoljene i ubojite, tako bi najkraće mogla opisati te priče. Već sam ranije susrela tu spisateljica u Eksperimentu Irene Tot, romanu o promjeni koji me ugodno iznenadio idejom, ali u cjelini knjiga je na mene ostavila mlak dojam. U Gušterovom repu, ipak ima nekoliko priča koje su me oduševile (naslovna, potom i Jaje, Čistačica ili Na liniji trinaesetice). Te su priče na neki način vrlo suvremene, govore o (meni) bitnim temama, a ujedno su vješto napisane, kako sam već rekla, bez suvišnih riječi, ali i to malo u meni je p(r)obudilo more emocija.

Sada čitam Vodorigu, Andrewa Davidsona, književni hit iz 2008. za kojega su se izdavači otimali. Knjiga je svakako dobra razbibriga, u naravi ljubić, štivo kao stvoreno za čitanje u maju, mjesecu u kojem cvate brnistra šireći svoje afrodizijačke arome (kažu da pogotovo zamanta ženske misli). I baš mi je drago da sam tako pogodila vrijeme za uzeti ovaj roman u ruke.

[Angie75]

Baš mi je drago da ti se Evaristo svidjela, ipak imamo sličnije literarne preferencije nego što bi se to dalo zaključiti po Neznalicama

Pa što ti je, meni su sve tvoje preporuke zakon , zato sam možda i istaknula Neznalice jer sam se začudila da su me ostavile ravnodušnom... Stalno sam čekala da se nešto dogodi, a nije se dogodilo, u tom je bio problem.

I Jesen i Zima su mi divne, nisam ni znala da Proljeće i Ljeto nisu prevedene, pokušat ću ih nabaviti na engleskom.

[tanja_b]

Za ljubitelje Ali Smith - uskoro izlazi prijevod Proljeća

Vuković&Runjić - Početna | Facebook

[Angie75]

Za ljubitelje Ali Smith - uskoro izlazi prijevod Proljeća

Vuković&Runjić - Početna | Facebook

i samo jedna banalna sitnica, ali me jako razveselila - u Zimi posebnu ulogu ima jedna djevojka iz Hrvatske

[anchi pp]

Jednu za drugom sam pročitala Porijeklo od Stanišića i Mladenka kostonoga od Periša.

Obadvije odlične.

Ovdje moram zabilježiti da obje imaju jedno poglavlje gdje čitatelj prema svojim preferencijama kreće prema jednom od alternativnih krajeva poglavlja.

Ta slučajnost me jako razveselila.

[tanja_b]

Preporuka za 2 publicističke (audioformat, ali možda nekom nalete i u drugom formatu):

The Coddling of the Americand Mind - Jonathan Haidt, Greg Lukianoff
iGen - Jean M. Twenge

Obje se bave mentalnim sklopom (američke) post-iPhone generacije i posljedicama njihovih vrijednosti na njihovo odrastanje i na društvo u cjelini, tj. kakva radna snaga dolazi i koje su razlike u odnosu na milenijalce (mobilni internet i kriza 2008. su istaknute kao najvažniji događaji. Meni je bilo super zanimljivo (audio) štivo, obje. Ja nalazim puno sličnosti i s našim tinejdžerima i njihovim načinom života (naglasak na važnosti sigurnosti, protektivno roditeljstvo, borba za ocjene, život na internetu, odlaganje odrastanja (roditelji vozikaju, život s roditeljima), kultura otkazivanja, pragmatizam, naglasak na materijalnoj sigurnosti).

Moram zahvaliti ini33 na ovoj preporuci. Pročitala sam iGen J. Twenge (u paperback formatu, naručila s Amazona), a čitala sam je polako, uz druge knjige. Dakle, meni je ta knjiga pravo otkrivenje
Autorica je američka psihologinja, a za ovu knjigu koristila je četiri opsežne baze podataka ispitivanja trendova i ponašanja mladih kroz dulji vremenski period + intervjue s 20-ak mladih ljudi diljem Amerike. Trendovi i zaključci koje prikazuje su me zbilja šokirali, iako je sve to zapravo očekivano. Generacija koju ona naziva iGen je ona rođena otprilike između 1995 i 2012.
A trendovi su: kasnije odrastanje, manja težnja odvajanju od roditelja, veća sklonost sjedenju kod kuće, a rjeđe viđanju uživo s vršnjacima. Knjige i časopisi se čitaju sve manje. Skloniji su anksioznosti i depresiji (za ovo ima i konkretan razlog - premalo sna, zbog toga što više vremena provode uz mobitel). Važnost osjećaja sigurnosti - čak i u studentskoj dobi. Izbjegavanje konfrontacije s neistomišljenicima. Veća tolerancija s obzirom na rasu, spolnu orijentaciju ili religiju. Emocionalne veze s drugom osobom doživljavaju kao opterećujuće pa mnogi kasnije stupaju u veze, iako nisu protiv braka i djece. U politici, ne vjeruju strankama i skloniji su solo igračima (što dijelom objašnjava i Trumpov uspjeh kod mladih na izborima 2016).
Puno toga je primjenjivo i na hrvatsko društvo, iako ne baš apsolutno sve. Ipak, sličnosti su frapantne.
Dosta toga se objašnjava pojavom i korištenjem mobitela, tj. smartfona. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko su pandemija i lockdown utjecali na ubrzanje trendova koji su evidentno već postojali.
Na kraju knjige, autorica nudi i neke praktične savjete kako bolje razumjeti iGen generaciju i kako im pomoći da opstanu u svijetu odraslih u koji oklijevaju kročiti.
Mogu reći da mi je ovo jedna od najkorisnijih knjiga koje sam čitala u skoro vrijeme. Korisnih ne toliko u smislu praktičnog života, nego razumijevanja generacije naše djece i njihovog shvaćanja svijeta. I koliko nema smisla uspoređivanje u stilu "kad sam ja bila u tvojim godinama..." ili "u moje vrijeme je to bilo tako i tako..."

[Jurana]

Moram zahvaliti ini33 na ovoj preporuci. Pročitala sam iGen J. Twenge (u paperback formatu, naručila s Amazona), a čitala sam je polako, uz druge knjige. Dakle, meni je ta knjiga pravo otkrivenje
Autorica je američka psihologinja, a za ovu knjigu koristila je četiri opsežne baze podataka ispitivanja trendova i ponašanja mladih kroz dulji vremenski period + intervjue s 20-ak mladih ljudi diljem Amerike. Trendovi i zaključci koje prikazuje su me zbilja šokirali, iako je sve to zapravo očekivano. Generacija koju ona naziva iGen je ona rođena otprilike između 1995 i 2012.
A trendovi su: kasnije odrastanje, manja težnja odvajanju od roditelja, veća sklonost sjedenju kod kuće, a rjeđe viđanju uživo s vršnjacima. Knjige i časopisi se čitaju sve manje. Skloniji su anksioznosti i depresiji (za ovo ima i konkretan razlog - premalo sna, zbog toga što više vremena provode uz mobitel). Važnost osjećaja sigurnosti - čak i u studentskoj dobi. Izbjegavanje konfrontacije s neistomišljenicima. Veća tolerancija s obzirom na rasu, spolnu orijentaciju ili religiju. Emocionalne veze s drugom osobom doživljavaju kao opterećujuće pa mnogi kasnije stupaju u veze, iako nisu protiv braka i djece. U politici, ne vjeruju strankama i skloniji su solo igračima (što dijelom objašnjava i Trumpov uspjeh kod mladih na izborima 2016).
Puno toga je primjenjivo i na hrvatsko društvo, iako ne baš apsolutno sve. Ipak, sličnosti su frapantne.
Dosta toga se objašnjava pojavom i korištenjem mobitela, tj. smartfona. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko su pandemija i lockdown utjecali na ubrzanje trendova koji su evidentno već postojali.
Na kraju knjige, autorica nudi i neke praktične savjete kako bolje razumjeti iGen generaciju i kako im pomoći da opstanu u svijetu odraslih u koji oklijevaju kročiti.
Mogu reći da mi je ovo jedna od najkorisnijih knjiga koje sam čitala u skoro vrijeme. Korisnih ne toliko u smislu praktičnog života, nego razumijevanja generacije naše djece i njihovog shvaćanja svijeta. I koliko nema smisla uspoređivanje u stilu "kad sam ja bila u tvojim godinama..." ili "u moje vrijeme je to bilo tako i tako..."

Upravo čitam knjigu Epidemija pametnih telefona Manfreda Spitzera, a stavit ću i ovu tvoju i Ininu na popis.

[tanja_b]

I, kakav je Spitzer?
Knjigu "Die Smartphone Epidemie" sam vidjela u Švicarskoj još krajem 2018. godine, dakle, i ona je objavljena prije pandemije koja je vjerojatno ubrzala neke procese koji su tada već bili u zamahu. Kako nisam baš toliko verzirana s njemačkim, nisam je ni pokušala čitati u originalu, ali prijevod me zanima - samo dok dođe do knjižnice.
Inače, u svojoj knjizi "Digitalna demencija" prilično se bespoštedno obračunava s korištenjem digitalnih medija, tako da mogu pretpostaviti njegov stav i u ovoj knjizi

[Jurana]

I, kakav je Spitzer?
Knjigu "Die Smartphone Epidemie" sam vidjela u Švicarskoj još krajem 2018. godine, dakle, i ona je objavljena prije pandemije koja je vjerojatno ubrzala neke procese koji su tada već bili u zamahu. Kako nisam baš toliko verzirana s njemačkim, nisam je ni pokušala čitati u originalu, ali prijevod me zanima - samo dok dođe do knjižnice.
Inače, u svojoj knjizi "Digitalna demencija" prilično se bespoštedno obračunava s korištenjem digitalnih medija, tako da mogu pretpostaviti njegov stav i u ovoj knjizi

Zanimljiv i beskompromisan, tako da dobro pretpostavljaš

[ina33]

Jao, tanja, pa baš mi je drago!

Ja sam skužila da si ipak ne mogu toliko puno audio knjiga preuštiti, a i da imam benefita od višekratnog slušanja, pa ponovno slušam Grčke mitove, a vjerojatno ću sad i iGen .

Čitam Kmečavca, 2. dio. Kvragu, koliko god mi čisto filozofski i moralno nije simpatično (bilo) to njegovo romantiziranje vlastitog života, bolesne žene itd. - meni je to turbo pitko i zanimljivo! Jednostavno, čovjek super piše i blizak mi je, puno bliži nego one pustinjske omanske romanse i razmatranja iz Nebeskih tijela. Zanimljivo mi je vidjet mušku perspektivu zaljubljivanja i braka (knjiga 2 se time bavi).

[tanja_b]

Jao, tanja, pa baš mi je drago!

Ja sam skužila da si ipak ne mogu toliko puno audio knjiga preuštiti, a i da imam benefita od višekratnog slušanja, pa ponovno slušam Grčke mitove, a vjerojatno ću sad i iGen .

Više puta sam se, čitajući iGen, sjetila tebe i audio knjiga. Budući da ova knjiga obiluje grafikonima koji su važni za praćenje teksta, zanima me kako je to riješeno u audio formatu?

[ina33]

Više puta sam se, čitajući iGen, sjetila tebe i audio knjiga. Budući da ova knjiga obiluje grafikonima koji su važni za praćenje teksta, zanima me kako je to riješeno u audio formatu?

Nisam ja bakicevski stem mozak da volim grafikone . Zezam se, tanja, znam da si ti prirodoznanstveni i pazljivi um, al i couldn't care less about charts, meni rijeci dovoljne, plus sam super povrsan tip (ergo ina niz) pa sam vec pozaboravljala sto je tocno receno u knjizi, idealno za slusanje 2x il 3x. Moje slusanje je izmedju dok se salsa na spaheru krcka, a ja rastirem robu, slusalice padaju s glave i tako. A opet ok, evo, ocito sam npr tebe dovoljno zainteresirala, toliko sam uspjela shvatit od knjige . Ukratko...ne znam, valjda sam se mentalno iskljucila na grafikone.

[tanja_b]

Pa nisam ni ja analizirala svaki grafikon u knjizi ali ipak, kako se kaže, slika govori više od 1000 riječi
Svidjelo mi se kod Twenge što ne gura neki svoj stav, nego opisuje fenomen. Da, smartfoni jesu u osnovi trendova koji su opisani, i na nekim mjestima ona jasno daje do znanja što je previše pod cijenu mentalnog zdravlja (npr. mobitel nauštrb dovoljno sna), ali zapravo je cijela knjiga više intonirana kao opis stanja i kako ga bolje razumjeti.
Jedino mi je poglavlje o smanjenoj religioznosti mladih bilo previše i smatrala sam da tu temu nije potrebno toliko opsežno obrazlagati, ali zapravo, ne čudi me s njene strane - ipak je to Amerika, a ona je rodom iz Texasa

[ina33]

Jedino mi je poglavlje o smanjenoj religioznosti mladih bilo previše i smatrala sam da tu temu nije potrebno toliko opsežno obrazlagati, ali zapravo, ne čudi me s njene strane - ipak je to Amerika, a ona je rodom iz Texasa

I mene zacudilo prvo to poglavlje, al mozda stvarno postoji kulturoloska razlika, ona cak istice razliku evrope i amerike u tom smislu. Nedavno mi.je frendica koja je puno tradicionalnija od mene stavila bubu u uho, u smislu da je raspad drzave i obitelji...i tako tih milijun malih nesigurnih pojedinaca koji nemaju neke mreze, ala ti nasi igenovci, idealan da budu pijuni korporativnim i inim interesima, osudjeni na prekarijat, i pomazeni marketingom ljudskih resursa i youtube videima fora memeova i slatkih maca, jer se nemaju uz pomoc cega/koga tome othrvat. Iskreno, dala mi je za mislit. A u Americi je crkva mozda nekakav takav stit ala obitelj i mala nacionalna drzava, ako usporedjujemo s evropom. Ono YMCA.

[chesil]

Čitam, čitam, i ništa ne pišem. Sebi za zabilješku prijavljujem Olive, iznova Elisabeth Strout, Tihe godine Alene Mornštajnove i 4.dio stripa Arapin budućnosti Riada Sattoufa.
Sve jako, jako dobro.

[Jurana]

Nisam očekivala da ćeš se vratiti Olive nakon doživljaja prve knjige


Epidemija pametnih telefona M. Spitzera mi nije dobra kao Digitalna demencija jer je kompilacija već objavljenih članaka pa se dijelovi dosta razlikuju u relevantnosti i zanimljivosti.

[Angie75]

Saša Stanišić: Porijeklo

Pisali smo nekad o njegovom prvom romanu, Kako vojnik popravlja gramofon. Prisjetila sam se i da su neki od nas ovdje bili razočarani njegovim drugim romanom, Uoči slavlja. U Porijeklu se ponovo vraća Bosni, ali slojevitije i osobnije nego u prvom romanu. Zapravo i nema neku konzistentnu fabulu, već je knjiga niz kraćih poglavlja, koja se mogu grupirati u dvije tematske cjelina: Bosna i obitelji djedova i baka; i preseljenje u Njemačku i pokušaji prilagodbe na novi život. Na mahove me podsjećao na Meškovićev "Šator za jednu osobu" - iako je Stanišić, po svemu sudeći, imao manje traumatičnu prilagodbu, možda i zato što je cijelo vrijeme bio s obitelji, koja ga je nastojala poštedjeti teških okolnosti u kojima su živjeli. Ali stil - taj blago zafrkantski, naoko ležeran, a ipak ozbiljan i promišljajući - zajednički su obojici autora. Kod Stanišića je izrazita povezanost s bakom po ocu (Kristinom), s njom započinje roman, a njoj je posvećeno i neobično, zadnje poglavlje romana, po strukturi potpuno različito od onog što bismo očekivali.
Uglavnom - izvrstan roman, jako mi se svidio.

Pročitala ga upravo i ja... Sve ste o njemu tu već napisale pa neću ponavljati. Tek možda da mi je zadnje poglavlje romana zanimljivo rješenje, iako me nije baš oborilo s nogu, ne nakon svega što mu je prethodilo....

[chesil]

Ni ja, Jurana, nisam mislila. No, išla sam gledati seriju s Frances kao Olive, ona je taj lik Olive učinila puno ranjivijim nego sam ja to doživjela u prvoj knjizi. A drugog supruga joj glumi Bill Murray, pa me povukla znatiželja što se dalje događalo s njima.

[Jurana]

Meni je ta serija odlična, a lokacija njihove kuće mi je čarobna, sve puno ljepše nego što sam zamišljala.

Čak me je potakla da pišem o njoj, iako u to doba nisam gledala serije: http://forum.roda.hr/threads/68428-S...=1#post2734359

[chesil]

Wow, post iz 2015. Super osvrt

[Angie75]

Nakon što mi je 100 godina na listi, napokon sam uspjela posuditi Ollive Kitteridge, o kojoj se ovdje toliko pisalo, i još piše. Oduševljena sam, toliko da je jučer nisam mogla ostaviti dok je nisam dovršila, a jutros mi je prva pomisao opet bila Olive. Knijga kao stvorena za roditeljski forum - jesu li tamo toksični roditelji, nezahvalna djeca, nezainteresirani supružnici? Ili je to jednostavno tako kakav život u svom neuljepšanom izdanju jest.
Jedva čekam prijeći na Olive, iznova.

[ina33]

Ili je to jednostavno tako kakav život u svom neuljepšanom izdanju jest.

Ovo . Meni je nekako glavni doživljaj nakon čitanja te knjige poriv da zagrlim Olive, a i većinu likova - svaki ima svoje zadanosti, svoje muke, svoje događaje koji ga vode do toga da se ponaša kako se ponaša. Osjećaj koji mi ostaje nakon toga je beskrajna nježnost prema Olive, a i drugima. Taj lik Olive mi je tako kompleksan, a istovremeno iskren, tj. opis Olive je baš onako... iskren, life itself, kako ispadne uz pomoć ili unatoč naših frtutma i koprcanja, ali nisam ja to doživjela da su ti životi pakao, imaju svoje ups and downs, žalovanja i male radosti. Meni je to normala. Zamišljam Olive kako čita topic "očekujemo li previše od djece" ... i onako, Olive živi u meni i baš sam zahvalna autorici na njoj. "Olive iznova" mi je još bolja.

[Angie75]

Zamišljam Olive kako čita topic "očekujemo li previše od djece" ... i onako, Olive živi u meni i baš sam zahvalna autorici na njoj.

a baš

[tanja_b]

Jean-Baptiste Del Amo: Carstvo životinja

E ovo je Emile Zola verzija 2.0 i to ne lektirni "Germinal" koji je light verzija naturalizma, nego mi je prva asocijacija na ovu knjigu Zolina "Zemlja", naturalizam na najjače.
Gdje je stao Zola, kreće Del Amo - roman obuhvaća vrijeme od 1898. do 1981., podijeljen u dva dijela. Prva polovica knjige obuhvaća razdoblje do 1917. Siromašna seljačka obitelj u Gascogni - tuberkulozan otac, gruba žena (autor je nikad ne zove majkom, ona je samo Roditeljica ili, nakon muževe smrti, Udovica), i djevojčica, Eleonore. Život na selu je prije životarenje nego život, nema ni natruhe nikakve idile. Samo blato, prljavština, bolest, težak rad. Del Amo je majstor opisa, i majstor da naoko lijepu prirodnu sliku pretvori u nešto surovo. Evo upadljiv (i relativno bezazlen) primjer:

(...) grana na koje se djeca uspinju snagom vlastitih ruku kako bi se odmarala u svježini lišća, u ljeskanju dana rasutom po savitljivim vrhovima krošanja koje vjetar ziba. Hrast caruje, ravnodušan prema ljudskoj subini, njihovim beznačajnim životima i smrtima. Ljubavnici su pod njegove noge izlijevali svoje sjeme, pijani i drčni momci zapišavali su mu deblo, usne su šaputale tajne i zakletve u procijep njegove kore.

Dolazi Prvi svjetski rat, pa si zamišljajte kako je to izgledalo u tom zabačenom i siromašnom kraju.
I onda je rez. Druga dva dijela knjige premještaju se u 1981. Potomci nekad siromašne obitelji koja se borila za preživljavanje sad imaju svinjogojsku farmu. I tu kreće naturalizam u punom sjaju Gnojnica, pretrpane štale, bolesne životinje, prekomjerna upotreba kemikalija u uzgoju koja dovodi do bolesti, i životinja i ljudi. Obitelj je degenerirala, braća se ne podnose, otac umire od raka, žene su psihički bolesne, djeca mentalno zaostala. Ma knjiga u pravoj maniri francuskog naturalizma koji će čitatelju temeljito ogaditi svaku temu o kojoj piše.

Ne mogu reći da sam uživala u sadržaju knjige, jer mi je na mahove bilo zlo, ali da je Del Amo majstor stila - jest. I dostojan nasljednik velikog Zole kojeg sam nekad s oduševljenjem čitala. Sad sam se prisjetila i zašto.
Tko je osjetljive duše, radije neka ovu knjigu preskoči.

[Jurana]

Ja sam se odlično zabavila već čitajući ovaj prikaz, ali knjigu neću uzimati jer se još oporavljam od nekih mračnih knjiga vezanih uz selo (kako drugačije to izgleda iz perspektive ruralnog turizma i iz perspektive onih koji tu moraju preživjeti bez turizma).

[Angie75]

Progutala i Olive, iznova, iako sam namjerno odugovlačila da mi što duže potraje. Ja bih da Olive živi vječno

[Jurana]

Za sam kraj godine, koja i nije bila ocaravajuca, uspjela me ocarati knjiga Bernardine Evaristo- Djevojka, zena, drugo. Prica o klasi, rasi i rodu ispricana kroz 12 zena, iz razlicitih vremena i krajeva. Knjiga je dinamicna i duhovita, strastvena, hrabra, bas pulsirajuca. I bolna naravno. Bas od srca preporucam. Meni je ovih dana bila prava utjeha jer me uspjevala cijelu uvuci u tekst, bez da polubauljavo i smeteno svakih 5 min provjeravam telefon, nove vijesti o potresu i stradanjima i hodam uokolo kao Munchov Krik.

I meni je ta knjiga bila odlična. Predzadnja koju sam pročitala lani (dobila pod bor), baš je nekako zaokružila tu, i čitalački čudnu godinu.

Inače Evaristo piše ženama koje su u društvu nevidljive mada su njihove sudbine ponekad bitinije od onih koje se mogu naći u velikoj knjizi Povijesti. Srećom je tu književnost! Osim što s protagonisticama ove knjige dijelim pripadnost manje privilegiranoj polovici čovječanstva, ne mogu pronaći puno čvrstih veza s njima. Opet bilo mi je lako uživjeti se u njihove priče. Jer riječ je o sudbinama koje su dio univerzalne ženske/drugo povijesti, trnovitog putovanja koje i dalje traje. Ipak sa svakom generacijom društva se polako mijenjaju, bar zapadna društva u koja se i naše ugleda. Djevojka, žena, drugo je roman koji govori o "izmima" vezanima za boju kože, spol, rod, podrijetlo, ali i odrastanju i sazrijevanju, te koliko god to malograđanski zvučalo "postavljanu stvari na svoje mjesto". Drago mi je da je bar čitalačka 2020. završila kako treba - odličnom knjigom.

Pročitala sam divnu i bolnu knjigu Bernardine Evaristo: Djevojka, žena, drugo.

I o njoj se ovdje već pisalo (hvala vam svima na divnim preporukama, baš vas volim i ovaj mi je pdf zakon!), mogu se samo složiti s onim što su već sasa i anamar napisale, a knjiga je, baš ono, za svaku preporuku. Pored teme, koja donosi životne priče i sudbine različitih žena koje su na nekin način sve povezane, meni se svidio i stil, bez velikog slova na početku rečenice, bez točke na kraju, a opet vrlo čitljivo i jasno.
I tužno, beskrajno tužno...

Pročitala sam Žena, djevojka, drugo od Bernardine Evaristo - sve preporuke. Roman se tako glatko čita, iako su stvari koje upisuje uglavnom teške. Nevjerojatan, lagani, razgovorni stil, odlična karakterizacija likova, brojni su, iz moje perspektive, off-grid, ali iz britanske moderne možda i nisu.

Odlična i meni, zanimljiva, pravi page-turner.

Evo i mene, jako mi se svidjela knjiga. Evaristo je najbolja u kreiranju i karakterizaciji likova - po tome me malo podsjetila na Virginie Despentes i njenu galeriju likova iz Vernona. S kojom lakoćom stvara likove žive kao stvarne ljude i priča njihove priče. Lako se čita. U jednom trenutku mi se učinilo da je likova već previše i da je otišla predaleko, ali na kraju se sve zaokružilo i sjelo na svoje mjesto.

[Jurana]

Progutala i Olive, iznova, iako sam namjerno odugovlačila da mi što duže potraje. Ja bih da Olive živi vječno

Ima ona i drugi svoj literarni svijet, onaj na Srednjem Zapadu, ali taj je melankoličniji i mračniji od Olive (koliko god nekome to bilo teško povjerovati, Olive je light za ove druge dvije knjige ). Kako ste rekli, Olive je pesimistična kakav je i život sam, a u ovim drugim knjigama ima prave patnje i zlostavljanja, ali su svejedno divne.

Nisu prevedene, naslovi su im My Name Is Lucy Barton i Anything is Possible

[Peterlin]

Ima ona i drugi svoj literarni svijet, onaj na Srednjem Zapadu, ali taj je melankoličniji i mračniji od Olive (koliko god nekome to bilo teško povjerovati, Olive je light za ove druge dvije knjige ). Kako ste rekli, Olive je pesimistična kakav je i život sam, a u ovim drugim knjigama ima prave patnje i zlostavljanja, ali su svejedno divne.

Nisu prevedene, naslovi su im My Name Is Lucy Barton i Anything is Possible

Lucy Barton ima kod susjeda: https://www.delfi.rs/knjige/90733_zo..._knjizare.html

[Angie75]

Ima ona i drugi svoj literarni svijet, onaj na Srednjem Zapadu, ali taj je melankoličniji i mračniji od Olive (koliko god nekome to bilo teško povjerovati, Olive je light za ove druge dvije knjige ). Kako ste rekli, Olive je pesimistična kakav je i život sam, a u ovim drugim knjigama ima prave patnje i zlostavljanja, ali su svejedno divne.

Nisu prevedene, naslovi su im My Name Is Lucy Barton i Anything is Possible

Zanimljivo, potražit ću! Iako ima nazaka mračnih priča i u Olive, ali samo spomenuto u nekim poglavljima o drugim ljudima - seksualno zlostavljanje u obitelji, anoreksija, ovisništvo....

Mislim da je ina spomenula da ima nešto "munroasto" u Stroutinim knjigama, a i mene je više puta štošta podsjetilo na Munro....

[jennifer_gentle]

Jean-Baptiste Del Amo: Carstvo životinja

E ovo je Emile Zola verzija 2.0 i to ne lektirni "Germinal" koji je light verzija naturalizma, nego mi je prva asocijacija na ovu knjigu Zolina "Zemlja", naturalizam na najjače.
Gdje je stao Zola, kreće Del Amo - roman obuhvaća vrijeme od 1898. do 1981., podijeljen u dva dijela. Prva polovica knjige obuhvaća razdoblje do 1917. Siromašna seljačka obitelj u Gascogni - tuberkulozan otac, gruba žena (autor je nikad ne zove majkom, ona je samo Roditeljica ili, nakon muževe smrti, Udovica), i djevojčica, Eleonore. Život na selu je prije životarenje nego život, nema ni natruhe nikakve idile. Samo blato, prljavština, bolest, težak rad. Del Amo je majstor opisa, i majstor da naoko lijepu prirodnu sliku pretvori u nešto surovo. Evo upadljiv (i relativno bezazlen) primjer:



Dolazi Prvi svjetski rat, pa si zamišljajte kako je to izgledalo u tom zabačenom i siromašnom kraju.
I onda je rez. Druga dva dijela knjige premještaju se u 1981. Potomci nekad siromašne obitelji koja se borila za preživljavanje sad imaju svinjogojsku farmu. I tu kreće naturalizam u punom sjaju Gnojnica, pretrpane štale, bolesne životinje, prekomjerna upotreba kemikalija u uzgoju koja dovodi do bolesti, i životinja i ljudi. Obitelj je degenerirala, braća se ne podnose, otac umire od raka, žene su psihički bolesne, djeca mentalno zaostala. Ma knjiga u pravoj maniri francuskog naturalizma koji će čitatelju temeljito ogaditi svaku temu o kojoj piše.

Ne mogu reći da sam uživala u sadržaju knjige, jer mi je na mahove bilo zlo, ali da je Del Amo majstor stila - jest. I dostojan nasljednik velikog Zole kojeg sam nekad s oduševljenjem čitala. Sad sam se prisjetila i zašto.
Tko je osjetljive duše, radije neka ovu knjigu preskoči.

Ovo cu si definitivno zabiljeziti, zvuci kao nesto sto bi mi se svidjelo
Odmah me bacilo na plodove zemlje od knuta hamsuna

Cini mi se idealnim za plazu!