Oo koliko lijepih želja. ..hvala vam svima!
Znate da sam toliko puna dojmova da svaku noć ležim do dva i -razmišljam. Slažem, zaključujem, osjećam. .eee osjećam, dozvoljavam si to.

Pitaju me frendice- kako ti je na klinici a ja kažem- ko doma. Među svojima sam. Takav je osjećaj. I moć grupe je čudesna. Nije isto kada ste samo s terapeutom i s grupom od 10 ljudi. Grupa je jaka podrška, ko mala obitelj.

Jučer smo imali svakakvih terapija ali najsnažnija je bila psihodrama. Psihodramu vodi psiholog. Na početku sejave dobrovoljci koji žele raduti na svom problemu i onda grupa bira koji član ce taj dan raditi. Ja sam bila neopeedijsljena tj rekla sam da imam temu ali nisam jos ypremna , tako da ću se idući put javiti. A ta terapija je...uh, nešto što izvuče iz vas sve. Onaj koji je odabran iznosi problem i suočava se sosobom s kojom ima problem. Tu drugu osobu glumi netko iz grupe. I tu se kako mi kažu svi slome. Tu istesete srž, sve, ono što nikad nikom niyte rekli. Ja sam sluala jucsr da kao slusac sam se izgubila u priči, kao da nitko niej oko mene postojao, svi smo u toj emociji. Plače onaj koji prica ali placu i svi drugi. Ili smo svi nervozni. Ili smo ljuti.
Nakon drame sam bila izmozdena. Ko da sam kopala. I psihički i fizički. Ali s psihologom se dolazi do rješenja. Ne rješenja možda cijelog problema ali do neke točke gdje si ti miran sa sobom. Sa svojom odlukom. Koju mozda ni ne znaš kad krenes.

Moram sad ici. Nastavim navečer.