lavko, hvala ti što pišeš. Baš rado čitam tvoje postove, dođe kao neki blog, a i očito je da se svi malo zamislimo.

Moj osvrt na zlostavljače je možda drugačiji. Jedna osoba iz kruga ljudi iz kojeg se ne mogu jednostavno 100% maknuti je potražila psihološku pomoć. Bila je jako zadovoljna, a mi ostali nismo baš vidjeli neki napredak. Uglavnom nakon nekog vremena smo svi mi prozvani njezinim zlostavljačima u okviru terapije. Ja bih se maknula od te osobe 1000 km da mogu, zauvijek, ne pada mi na pamet da ju zlostavljam, uglavnom sam u gardu samoobrane. Meni je upropastila baš bitne stvari u životu nepovratno. Tada sam doslovno fizički pobjegla 2500 km na tjedan dana da dođem k sebi. Sama. I to je najbolje što sam baš za sebe napravila. Tu sam prerezala svaku prisnost i odrađujem što moram, koliko mogu neemotivno (relativno bezuspješno), iako mi je žao svake minute svog života koju potrošim na neko održavanje kontakta koje moram odraditi možda jednom mjesečno dva sata.

Hoću reći, moj doživljaj je da se na nekim terapijama lako dodjeli etiketa zlostavljača. Sigurna sam da je ona sve nas iskreno doživljavala kao zlostavljače, a ja sam uložila veliku energiju da se zaštitim od nje. Štiti me jedino minimiranje kontakta, dok ona sad inzisitra ne revitaliziranju odnosa.