Čuj, nisam prava osoba da dijelim savjete, ali imam nešto trivijalnog iskustva. Ja sam imala problema s ulaskom u tramvaj, lift i slično - na prvoj godini studija, kad sam tek došla u Zagreb. Nisam jednom izašla iz tramvaja, pješačila sam po gradu više nego je trebalo i tako... Gušilo me. Isti osjećaj mi stvaraju podzemne garaže i danas, nisam ljubitelj tunela, ali ZNAM što mi stvara teškoće i unaprijed se pripremam na to + pobrinem se da osobe iz moje okoline znaju za to (ako putujemo autom do Njemačke i moram voziti na smjenu s kolegom, on mora znati da ja ne volim tunele...ali sad mi je to već lakše. Nije mi ugodno, ali MOGU to odraditi.)nanimira prvotno napisa
Kako sam to rješavala - postepeno, kako je nailazilo. U tramvaju mi je znalo biti doslovce zlo, pogotovo kad bi petica šibala po Vukovarskoj, pa sam morala izaći. Pješačila sam na 14 kat jer me bilo strah da ću ostati zarobljena u liftu. Ne znam da li se to računa pod napade panike. Znala sam se onesvijestiti bzvz u vlaku i tramvaju (niski tlak, hormonska neravnoteža, ali ni psihička komponenta nije zanemariva). Drukali su me normabelima i apaurinima (Rebro - neurologija, nisam nikad dogurala do psihijatrije iako sam možda trebala). Odustala sam od terapije jer su me lijekovi činili tromom i bilo mi je teško učiti. To je bila ispravna odluka.
U tramvaj sam ulazila s društvom, pa prvo jedna stanica, pa više... polako. Kad sam se na drugoj godini faksa odselila u Dubravu, bilo mi je neizvedivo pješačiti, pa sam si mislila - bratemili, ako mogu vlakom i busom, mogu i tramvajem. MOGU ja to. Nekako se zakrpalo... Motivacija je nevjerojatna stvar. Nisam htjela da me moje smetnje ograničavaju, a svaki polovični uspjeh bio je napredak.
Kasnije, napadi panike su se ponovili kad sam dobila zahtjevni posao za koji se nisam osjećala spremnom. U to vrijeme sam već radila pa sam si mogla platiti profesionalnu pomoć. Irena Bezić (Idemo dalje) je to sa mnom odradila savršeno, a i danas ju pamtim po dobru.
Još kasnije, napadi panike su krenuli opet kad sam se udala (vidi uzorak - svaka veća promjena u životu mene zaljulja, pa čak i izbaci iz cipela) pa sam opet potražila pomoć - obiteljskog terapeuta. I to je dobro prošlo, a zahvaljujući prethodnom iskustvu zapravo jako brzo.
Bome, kad su došla djeca, nisam više imala vremena za sebe, pa sam morala hvatati krivine, aliiii roditeljstvo je zahtjevna uloga. Unicefova školica uspješnog roditeljstva pomogla je i meni osobno barem isto toliko koliko i mojoj djeci.
Moj osnovni problem je u svakoj situaciji to što pokušavam zadovoljiti sve oko sebe, a to je teško izvedivo. Jednostavno si postavim letvicu previsoko. Guram dok se ne počnem raspadati. Morala sam naučiti prepoznati tu granicu i "povući crtu" na razini s kojom mogu izaći na kraj. Život nam donosi svakakve izazove, a meni je najviše pomoglo da osvijestim kako moja djeca OVISE O MENI i kako je moje dobro zdravlje (fizičko i psihičko) preduvjet njihovog zdravlja i dobrobiti. Pa sam počela drugačije voditi brigu o sebi. To je klasična win-win kombinacija: što je dobro za moju djecu pokazalo se dobrim i za mene. U normalnim okolnostima trebalo bi biti obrnuto - najprije se pobrinemo za sebe, a tek onda za djecu, ali sigurno ima puno ljudi (pretežno žena) koje osvijeste da trebaju biti dobre prema sebi tek kad postanu majke, pa vide da je to važno zbog djece. A onda shvate da je to važno i zbog njih samih, u svim situacijama.
Sretno!
 |
|||
Odgovori s citatom