Citiraj nanimira prvotno napisa Vidi poruku
Mene strašno zanima što znači prepustiti se osjećajima, dozvoliti si da se tako osjećaš i sl.. moje emocije su nekad toliko jake da doslovno preplavljuju i ne mogu funkcionirati...to najčešće rezultira napadajem tjeskobe i/ili panike, koji ponekad zna trajati po par sati,..nakon toga se osjećam užasno, icrpljeno,slomljeno.. to traje..

...da napomenem da sam i ja krenula na psihoanalizu...
Meni je prepustit se osjecajima znacilo ovo...

Kad mi je stariji sin imao dvije godine, ponovo sam zatrudnjela. Medjutim, trudnoca je kratko trajala, bebici nije prokucalo srce, i zavrsila sam na kiretazi. Nakon toga su me uhvatili opsesivni strahovi vezani za starijeg, svakakve simptome sam vidila, i svakakve bolesti umisljala. Mogla sam funkcionirat, al kroz sve sto sam radila zadrzavala sam taj panicni strah. Pametno bi sigurno bilo da sam zatrazila pomoc, al eto nisam. Pozitivne misli, racionalizacija, nista mi nije pomagalo. I onda sam, ne znam cime potaknuta, odlucila meditirati svaki dan, na nacin da se povucem na 10-15 minuta i samo dopustim sebi da osjecam to sto osjecam. Da se ne opirem, da se ne trudim pozitivno mislit, nego, ako me zahvati strah, da osjecam strah, da budem u njemu. Bile su to dosta mracnr meditacije. I jedan dan sam nakon te svoje meditacije spontano uzela papir i zapisala najcrnije misli, najgore ishode... a bila je tu i pomisao da ce me moj sin jednog dana gledati s velikim uplasenim ocima iza bolnickog stakla, onako kako me jednom davno u djetinjstvu gledao jedan drugi djecak i prijatelj koji je bio jako bolestan... pojma nisam imala da me slika tog djecaka (ozdravio je poslije) prati.. Iduce jutro sam se probudila bez straha, jednostavno ga vise nije bilo, ko da je nestao.

Sad, ja jesam malo hipohondricna, i zna me jos uvijek uhvatit strah, narocito za djecu, al nista nalik toj epizodi.

Al kad sam procitala post od Lavko shvatila sam da me sad proganja neka druga emocija (jedan los odnos) od koje uporno bjezim.