Evo mene nakon nekog vremena. Captain's log, stardate 26.4.2017.
Kako je? Svakako je, evo zapelo je. Možda sam na početku programa mislila kako ću za 3 mjeseca biti nova žena, lakša žena, sretna žena...sada mislim da ću ostati svih 6 mjeseci i biti sretna ako samo nešto popravim. Ne da se taj drač, ne da. Vratila sam se dosta u stare obrasce, po noći se dižem, jedem, za Uskrs sam se masakrirala hranom...dio procesa, kako svi kažu. Digneš se, pa padneš još dublje nego ikada prije.
Onda sam počela bježati. Ne s terapije..bježati od osjećaja. Koliko god sam se uhvatila hrabro u koštac s njima na početku, tako sam sada odjednom počela bježati od njih. U neke svoje fantazije, maštanja. Ne znam da li ćete shvatiti, nisam poludila, ne haluciniram, ali maštam puno, o nekom lijepom životu, o muškarcima iako imam muža, o nekim filmskim ljubavima..i doslovno su mi dani počeli prolaziti u tom dnevnom sanjarenju a noći u nesanici. Pričala sam s doktorom, rekao je da je to sasvim očekivano i da bježim jer mi stvarnost nije po volji. I da se pustim, kad-tad ću tresnut p aću raditi na stvarnosti...i tako čekam da tresnem, ali nadam se da ću brzo jer vrijeme mi ide, i sigurno je da ja trebam tu dozu sanjarenja..ali ono, požuri se Bože.

Ljudi će učiniti skoro sve da pobjegnu od teških osjećaja..bježat će tako daleko da će otići čak u poremećaje.
Jer je lakše. Ali, lakše nije uvijek bolje.