Citiraj lavko prvotno napisa Vidi poruku
Već je dan pri kraju, nemam baš snage za iscrpno pisanje ali došla sam do nove spoznaje koja je važna svima koji se bore s ovisnošću.
Kako sam u ova dva mjeseca razriješila neke navažnije emocionalne stavke, očekivala sam da će se poremećaj, sada kada je dosta toga prerađeno i kada su se stvari počele mijenjati nabolje, spontano nestati. Little did I know! Zadnji puta sam pisala o regresiji i povratku na stare obrasce a nakon razgovora s doktorom uvidjela sam da iako su emocije bolje, iako smo raspetljali neke čvorove, poboljšali opće stanje, podigli granice, počeli voljeti sebe---poremećaj će još živjeti. Zašto? Čisti automatizam..navikli smo na takvo ponašanje, doslovno to - stvorili smo naviku i kao što dišemo zrak, tako automatski zaglibimo u staroj navici prejedanja. Što sam i sama doživjela - ima dana ni po čemu posebnih, ni lijepih ni ružnih a ja se opet tu noć ustanem po 2 puta i jedem. U početku sam bila ljuta na program, na bolniocu, na sve...sada mi je jasno da je to nešto toliko duboko ukorijenjeno u moj um da mozak o tome uopće ne razmišlja bi li - ne bi li, ja to automatski radim. I zato je potrebno odraditi puno puno tehničkih vježbi da bi se stvorile nove navike - navike ne prejedanja. Navodno su znanstvenici došli do tvrdnje da je potreno 66 puta ponoviti neko ponašanje da bi postalo navika.
Kao što sam ja mnogo više puta ponovila prejedanje, tako je sada na meni da stvaram nova ponašanja..odupirem se, zamijenim stara s nekim zdravijima. To je baš mukotrpan proces, ima dana kada mi kontrola ode u roku sekunde i ne mogu se ni snaći, opet sam s prstima u pekmezu. Iako želim i hoću se oduprijeti.
Tu sada dolazi savjesno vođenje dnevnika prehrane, samopromatranje, određivanje sitosti i slično. Ukratko, ništa ne pada s neba.
Da, bitno je u svoj nesvjesni um ucijepiti nove navike. Najlakše je skliznuti u stare tračnice. Promjena prehrambenih navika teška je svima, ne samo ljudima koji imaju poremećaje prehrane.

* * *
Što se tiče radionice o kidanju veza - ona traje kratko jer tamo samo dobiješ upute kako treba raditi, ali to nije gotovo u ta 4 sata. Sam proces traje puno dulje, ali to znaš i sama... Kontrola je nešto s čim živiš dalje. Naučiš kontrolu, ali teško da ćeš se ikada moći zakleti da neće biti recidiva. Jednostavno radiš na tome da ih ne bude, jer je TEBI u interesu da živiš zdravo. Meni se čini da je ovo zgodna dodatna/alternativna metoda samopomoći.

Inače, kod terapija ovisnosti je jako važno da u terapiju bude uključena obitelj, kako bi se dokinuli triggeri koji potiču problematično ponašanje, osigurala potpora i smanjila vjerojatnost recidiva, bez obzira o kojoj vrsti ovisnosti se radi. Ali sama si isto primijetila - nije to uvijek lako. Kad se mijenjaš kao osoba, to ponekad bude iznenađenje za one oko tebe. Oni se također moraju priviknuti i kompletna obiteljska dinamika često se gradi na novim temeljima.

Kako god bilo - sad si već daleko odmakla od početka i dobro ti ide. Motivaciju imaš, a ne brini puno oko činjenice da napredak nije ravna crta. To ti je kao i odgoj djeteta - ponekad promašiš, a često pogodiš. Kad se crta podvuče, važno je samo da više bude stvari koje radiš dobro. Ovako sa strane, meni se čini da ti dobro ide, iako je povremene krize teško izbjeći. Ako ti se dogodi zastranjivanje, osvijesti to, oprosti si, vrati se na zacrtani put i gotovo. BItno je da tih situacija s vremenom bude sve manje.