Evo baš htjedoh updateati večeras, večeras mi je vrijeme za Rodu.
Puno stvari se desilo, reklo bi se ružnih ali i oslobađujućih.
Nakon razgovora s mužem, desila se opet jedna scena nakon koje je on zašutio - to je njegov princip. No ovaj put smo pokrenuli razgovor i oboje zaključili da ne znamo kamo naš brak ide i kakvog smisla ima takav odnos. Priznao je da još uvijek u sebi nosi ljutnju zbog trudnoće koja mu je bila trauma i zna sve koliko mi je bilo teško ali ne može si pomoći (ja bih rekla da ne zna da si može pomoći).

Meni je taj razgovor bio oslobođenje, koliko god otvorio Pandorinu kutiju, realno, brak nam tri godine ne funkcionira, krpamo ga pa svako malo stare rane iskoče.
I udaljili smo se, on je rekao da nema nas, da uglavnom hendlamo posao i dijete.

Isplivalo je skjoro sve na površinu, reklo bi se da sad plivamo u vlastitim govnima ali, kako kaže moj psihijatar, znate zašto su govn adobra? Jer od njih biljke rastu.

Sada smo dva tjedna odvojeni jer je on na putu, čujemo se, lijep pričamo ali čeka nas težak period.