I sto bi se mi trebali sad diviti da dijete stavljas visoko na listu prioriteta ( cak i kad NE treba. Npr. ovaj logoped, dijete je zavrsilo prvo polugodiste prvog razreda, ocekivano je da jedva cita, a ne dobro. Osim ako nije napredno u citanju.) , a od sebe zadnju rupu na svirali i žrtvu?
Da se razumijemo ja imam dvoje djece sa vrlo ozbiljnim poteskocama koje traju godinama, prosla sam s niima terapija i terapeuta ne znam im niti broj. O kucnom radu da ne govorimo. Ali imam previse godina da si mogu priustiti da budem zadanja rupa na svirali. Tijelo i um to vise ne mogu podnostiti.
U jednom trenutku sam " zrtvovala" cak i vlastitu djecu , i njihove privatne skupe terapije da sebi platim nutricionistu i trenera.
Moram reci da sam osobno imala puno bolje rezultate od njih i da je to stvarno dobro ulozen novac.
