zbog svega navedenog, ponašanja i djece u razredu i curice pokretačice teme, izjava učiteljice je površna i neozbiljnatangerina prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
zbog svega navedenog, ponašanja i djece u razredu i curice pokretačice teme, izjava učiteljice je površna i neozbiljna
Ja se nadovezujem na čokoladu i cvijetu. Radionice odnosno psiholog pomazu stvari vidjeti stvari iz drugog kuta i dijete doživjeti na drugi način nego mama i tata. A i dijete može se njima moze "otvoriti" na posve drugi način.
A što se tiče razreda, mislim da učiteljica ima tu dosta posla...
djeca koja uzviknu " tko se neće igrati sa L ili x, svejedno"brr...
a sve fina i neagresivna djeca
Postoji jako puno načina i vidljive i nevidljive agresije.
mislim da su grupne radionice socijalnih vještina kroz igru puno bolje rješenje od individualnog rada sa psihologom, puno je manji pritisak na dijete i osjećaj da ga se dovelo na popravljanje
I to su psihološke radionice, i vjerojatno im prethodi pregled kod psihologa.
S ovim bih se složila.
Možda u školi ima mogućnost za neku radionicu - ponekad se stručne službe bave time u okviru onog programa nulte tolerancije nasilja. Takva radionica dobro bi došla cijelom razredu. Zapravo svakom razredu.
Djeca u prvom razredu dolaze iz različitih sredina i imaju različite socijalne vještine, neki se znaju od ranije, neki se ne snalaze... neki ovo, neki ono...
Moj stariji je imao ODLIČNU učiteljicu, pa je ona ponekad na roditeljskim sastancima znala pričati o raznim situacijama (lupanje po vratima od zahoda, izrugivanje, izoliranje, fizički obračuni) i nikad se to ne rješava po kratkom postupku. Ona je njih do kraja prvog razreda dovela da funkcioniraju koliko-toliko kao grupa, iako su bili jako različiti. To nije jedan roditeljski sastanak, to je stalan rad u školi (učitelj+stručne službe+roditelji) i doma, a da prostite, nisu svi zainteresirani ni osposobljeni.
ALIII to nam je život. Što ne naučiš na lakši, naučiš na teži način. MalaRiba je zabrinuta za svoje dijete jer je s više nepovezanih strana dobila odziv da se ona teže snalazi u društvu (vrtić, škola, igralište) dakle karakter jest dio problema, ali samo dio. Imam to doma, pa znam... Naš E. je i doma ponekad pokazivao svoj zahtjevan karakter, a to povremeno čini i danas, ali u međuvremenu je naučio malo više diplomacije i kako "natjerati vodu na svoj mlin" bez previše agresije. Vidim da mu je to dobro došlo kao životno iskustvo. Ne možemo svoju djecu zaštititi od svih neugodnih situacija u koje se zapeljaju sami, a to nije ni potrebno. S druge strane, nije uvijek lako tu naći pravu mjeru. Nama je psiholog puno pomogao, ali oko toga kako da se dijete nosi s frustracijama teškoća čitanja. Da je u pitanju bio samo nezgodan karakter, možda ne bi potegli na terapiju. Ovako - jesmo i bilo je korisno, njemu ali i nama roditeljima, barem u jednakim omjerima.
Tja, kad podvučemo crtu - uvijek negdje škripi: ili dijete ima teškoće učenja ili teškoće socijalizacije ili nešto treće, kako nama (i djetetu) padne grah... To je odrastanje.
MalaRiba - baci pogled na Greenspanovu knjigu "Vještine igrališta" - meni je to puno pomoglo kad su moji sinovi bili na kraju vrtićke i početku školske dobi: http://www.superknjizara.hr/?page=kn...d_knjiga=12795
I pri tome sam mislila i na sankcije u školi, ne samo kod kuće.
Ajmo ne trčati pred rudo.
Jako je ružno kada netko pita : "tko se ne želi igrati s L" i svi dignu ruku, ali ovdje se vraćam na onaj osjećaj pripadnosti vršnjacima koji djeca u toj dobi žele imati (pisala sam o tome na temi o uniformama). Djeca u toj dobi još nemaju toliku svijest o posljedicama svog ponašanja niti mogu kompleksno razmišljati o socijalnim odnosima. L je označena zbog nekoliko situacija kao nepoželjna i grupa se povodi za tom etiketom. To ne znači da su djeca agresori ili nasilnici. Ali, zato je tu učiteljica da im osvijesti kako to djeluje na L i zašto je to nepoželjno ponašanje.
Druga stvar, ne bih se zalijetala ni sa psihologom. Odnosno, ja bih vjerojatno upitala savjet psihologa kako se postaviti prema svom djetetu, ali ne bih dijete odmah vodila kod psihologa i još više stavljala naglasak na to što se zbiva. Razgovarala bih s djetetom o empatiji, učila je u svakodnevnim situacijama kako se strpiti, kako razmišljati o tuđim osjećajima... I, na kraju, popričala bih sa roditeljima tih curica, pozvala bih curice na druženje uz pizzu, crtane filmove, igru... Ono, nešto konstruktivno da se djeca zbliže i pronađu zajednički jezik. Ako baš ništa ne upali, tek bih onda uključila stručnjake u cijelu priču. Nekad je potrebno tako malo da se situacija promijeni, govorim iz iskustva.
Jasno da treba, i učiteljica tu može jako puno napraviti.
Samo - ne može napraviti sve; ne može spriječiti to odbacivanje iako ga možda može spriječiti javno.
AKo sam ja dobro shvatila, učiteljica upravo to i radi, ali treba vremena da to klincima uđe u glavu. Ne ide od prve. Ali te socijalne interakcije se uče, na iskustvima. Zato treba djeci (svoj djeci) ponuditi više mogućnosti, da ne misle da je škola jedino mjesto gdje se mogu iskazati. Trebaju vidjeti da može i drugačije, pa onda dobra iskustva štajaznam s treninga iskoristiti u školi.
I na mimu i tangerina.
radionica/ psiholog nije ništa ni sramotno, ni ružno.
radi se naprosto o tome da dijete ima problem s tim kako se treba nositi sa grupom i da mu treba pomoći.
mala riba, oprosti na mojoj iskrenosti, ali ja mislim da to vaše kažnjavanje djeteta ne vodi ničem dobrom.
a joj a kako se ne bi ponavljala .. pa ne može se ovakvo odbacivanje djeteta riješiti u jednom potezu. To je dugotrajan i ne baš uspješan proces.
Pa naravno da se ne može riješit cijela problematika odbacivanja.. Ali držim da učiteljica itekako može s prvašima postić da ne ponavljaju konkretno tu situaciju, da netko prije odmora pita tko se sve ne želi igrat se nekim djetetom.
Nema potrebe da se MalaRiba osuđuje zbog kažnjavanja deteta, jer je ona samo odgovorila na moje pitanje: da li dete ima ikakve sankcije kada se ponaša "nedrugarski", mislim da nije ništa pogrešno u tome što sam ja postavila pitanje i što mi je ona odgovorila.
Hvala vam svima! Malo ste mi otvorile drugu perspektivu gdje L. reagira NA nešto, nisam na to tako gledala. Netko je bio napisao da dijete mora naučiti da nije centar svijeta i da ako se nastavi tako ponašati neće imati prijatelja - ma srce bi mi puklo da joj kažem: L, ako se tako nastaviš ponašati nećeš imati prijatelja.
Čini mi se da moramo dvije stvari: osnažiti L., da ju ne diraju tuđe riječi, samo riječi. To bi bila novost.
I dalje nastaviti govoriti da ne bude gruba, drska...to vrijedi. Pratiti situaciju, razgovarati, činiti da je doma mir i sigurnost.
A i možda probati novu aktivnost, plivanje voli ali to je individualni sport, možda možda ples....
Posljednje uređivanje od MalaRiba : 10.02.2017. at 11:07
a tebe ne diraju tuđe riječi?
koga ne diraju?
ti inzistiraj na tome da učiteljica mora riješiti problem koji ima u razredu. a ima ga.
ne može ni ona sama bauljati po cijeli dan u školi i šta, lijepo se ponašati prema djeci koja ju odbacuju?
neka svi roditelji pokušaju doma razgovarati sa svojom djecom na način da svi griješe, tako je pogriješila i tvoja L, i da joj daju drugu šansu, a ne da ju odbacuju.
a ova dizanja ruku, učiteljica treba u korijenu srezati.
Da se vratim na ovo... Možda joj ne moraš reći tim riječima, ali L svakako treba osvijestiti kako njeni postupci djeluju na drugo dijete. Možda da pokušate odigrati neki igrokaz s lutkama, gdje ćeš ti biti ona, a njena lutka će predstavljati nekoga iz razreda ? Da si ona osvijesti kako to izgleda iz tuđe perspektive ?
A kakvih sam se gluposti ovdje načitala....
1. L. je RAZMAŽENO dijete - da. - Roditelji trebaju poraditi na tome.
2. L. je NE SOCIJALIZIRANO dijete - da. Obratite se učiteljici i školskom stručnom timu da porade na tome. Škola je ODGOJNO obrazovna ustanova, dužni su baviti se socijalizacijom djece.
Roditelji se čine razumni, ali uvelike ne znaju kako odgajati dijete.
Savjetujem, informirajte se kako hendlati školarca (prije nego vas dohvati pubertet :D ) prvi razred je idealno vrijeme za učenje.
Dijete je ne socijalizirano i sa slabom emotivnom inteligencijom. To se treba naučiti. Sada je pravo vrijeme za to.
Osvrt:
Da, taj dio se odnosi djelomično na socijalizaciju. Pojedninac nije CENTAR SVIJETA, MalaRibo, biti će joj bolje da to čuje od tebe nego da uči na vlastitim greškama. Nauči svoje dijete gdje mu je mjesto ili će ju okolina naučiti.
Neće umrijeti ako joj kažeš da nije centar svijeta i da ne može biti sve po njenom. Da istina je ako se nastavi tako ponašati - neće imati pijatelja.
Samo nastoj to reći ne emotivno, jer treba iz toga shvatit situaciju, a ne preuzeti tvoju emociju plača i drame oko toga.
"Da ju ne diraju tuđe riječi". Kod odraslih je to kompliciranije. Kod djece je jednostavno - neko kaže ne želim se igrati s tobom, ova napravi dramu jer kako se to neko ne želi igrati s njom.
Ma zamisli, neko se ne želi igrati snjom. To je ne prihvaćanje tuđeg mišljenja, ne shvaćanje vlastitih emocija, nepoznavanje procesa hendlanja takve situacije.
To se zove proces socijalizacije - škola može pomoći u tome.
Dijete se ponaša drsko i grubo kada se brani (ako to nije pattern od doma). Ako je povrijeđena, neće reći "znaš što ti, ne se ponašati tako", već će planuti, zdreati se, zdramiti i sl.
Treba ju naučiti kako prepoznati emocije i kako se ponašati u takvim situacijama. To trebaju roditelji naučiti. Prvo oni osobno, zatim naučiti dijete.
"Ako joj je netko gurnuo knjige" ne treba vrištati. Treba joj reći da je s razlogom bila ljuta i povrijeđena, da tom učeniku kaže, "molim te pazi rušiš mi/smetaš...", a ne se derati, udarati, dramiti i sl.
Taj dio djeca uče od roditelja (bolje od roditelja, inače uče to od svih).
To je emotivno sazrijevanje.
Novi sport je uvijek dobrodošao.
Posavjetujet se sa školskim psihologom oko svega, pa tako i oko sporta. Paše li takvoj osobi više individualni ili timski sport, da ne napravite kontraučinak.
Sretno <3
Rehab, sve se slažem sa tobom, osim u dve stvari koje su mi malo - neobične.
Dete je prošlo i jaslice i vrtić bez nekih većih primedbi o socijalizaciji.
I - već je drugo polugodište u školi. Trebalo bi da su neki socijalni odnosi već izgrađeni u razredu. Da su neki tipovi ponašanja delimično korigovani. Sad, ili je to novi obrt ili je učiteljica ta koja se nije snašla. Bar ja to mislim sudeći prema našoj učiteljici, moguće da grešim.
Ima nešto i u tome. Ovisi naravno i o tome koliko je razred i djeca i roditelji povezan. Ponekad se stvari stvarno i riješe same od sebe. Ali ne možeš to na silu.
Ako u razredu postoji taj običaj pozivanja na igranje (kako je bilo u dva 4 razreda moje cure) onda se i djeca i roditelji zbliže.
Ako tog običaja nema, onda je varijanta da o situaciji pričaš sa roditeljima nesto kompliciranija i prilicno ovisi i o "zrelosti" drugih roditelja.
Ma učiteljica je, po naše dojmu, fantastična. Ima troje djece, najstarije 21 godinu najmlađe 3 godine, mislim da je puno prošla i vjerujem joj da nam želi dobro.
Ovo s kažnjavanjem bude jednom u dva tjedna ili mjesec dana. Inače nije potrebno, dijete ne radi 'spaćke'. Možda pretjerujem uopće što sam otvorila temu, jedinica, jel, pa se trudimo. Neki drugi roditelj bi rekao, ma ajde budi dobra, uči i snađi se (i ne bi bio u krivu) Ali evo dobila sam super savjete, različita mišljenja i svajet za knjigu - može! Idemo od toga.
Ovo sam komentirala post od Rehab.
stvarno ne kužim zbog čega zazirete od psihologa, kao da je to nešto krajnje neugodno, kao da će dijete biti obilježeno ili će se dogoditi ne znam što?
za kakve situacije onda predlažete posjet psihologu?
Ako itko ne zazire od psihologa, to sam ja. Ali, bojim se da bi u ovoj situaciji L mogla početi osjećati kao da je njezino ponašanje i sve što joj se događa veliki problem i da bi iz toga mogle izaći neke negativne posljedice. Po meni, ovo još uvijek nije nerješiva situacija, ako učiteljica i roditelji pravilno odreagiraju.
Govorim iz iskustva jer moje dijete u razredu ima vršnjaka koji se ponaša kao L, a i sam je ispočetka imao teškoća sa uklapanjem u razred iako ej prošao kroz proces socijalizacije i u vrtiću i kući i u susjedstvu. Samo što su uzroci njegovih teškoća bile druge prirode, ne ovo o čemu govori autorica teme. Moje dijete je riješilo te teškoće i već ima prijatelje u razredu, a vjerujem da će i ovaj dječak iz njegovog razreda riješiti svoje probleme ako se odrasli pametno postave. Škola je ipak drugačija sredina i djeci treba neko vrijeme da se prilagode i uklope.
uciteljica bi trebala biti prva linija obrane, ako je svjesna problema u razredu (a ocito je)
MalaRibo, kako je ona reagirala kad je netko povikao, a svi ostali digli ruku?
Ja svojoj ne bih rekla "budi dobra, uči i snađi se" u ovoj situaciji, a nije jedina nego treća. I stvarno bih pokušala vidjeti kako učiteljica hendla te situacije u razredu.
Nema to veze da li imas jedno ili više djece.
Ne bih nikada ostavila dijete da se samo snalazi u takvim situacijama, ako bih vidjela da joj snalaženje baš ne polazi za rukom.
Vratila sam se na prvi post, iz njega mi nije sasvim jasno je li ona prgava pretežno u školi ili i drugdje, i jeste li primjere koje tamo navodiš vidjeli, ili znate za njih iz druge ruke?
Posljednje uređivanje od vertex : 10.02.2017. at 11:19
Ja isto ne razumijem ovaj zazor od psihologa?! Kako ne može pomoći? Da vi samo znate kako su to sitni i mali problemi ..
Evo ja znam jednog starčića koji bi da još prima pacijente ovo riješio u tri do četiri posjetea dijete ne bi niti znalo da je bilo kod doktora
Radionice koje čokolada spominje su - psihološke radionice, i na njih se ide nakon obrade kod psihologa.
Ova djevojčica je ljuta i treba vidjeti zašto je ona tako ljuta, i naučiti ju kako se nositi sa svojim osjećajima.
Može učiteljica zataškavati reakcije djece koliko hoće, ali dok se ne promijeni ponašanje te djevojčice, djeca će ju izbjegavati.
ok, prihvaćam, n. grace. i mima. nijee to moje zazor, nego, kako da kažem...Ja isto ne razumijem ovaj zazor od psihologa?! Kako ne može pomoći? Da vi samo znate kako su to sitni i mali problemi ..
Evo ja znam jednog starčića koji bi da još prima pacijente ovo riješio u tri do četiri posjete
.
razred od m je užasno zahtjevan razred, svega se nakalemilo. da je poslat tog starčića, spasili bi se vjerojatno. al nikako da ih zapadne taj starčić.
Ja bih rekla da je to samo jedno od mogućih objašnjenja situacije.
po meni je daleko veći problem učiteljica koja, čini se, ništa niti ne pokušava riješiti
Ovo mi ne znamo. MalaRiba je napisala da od učiteljice ima povrat informacija što se događa. Nije napisala kako učiteljica to usmjerava, nego da se to događa. To ako učiteljica jednom kaže "nemojte" nikako nije dovoljno, ali učiteljica je rekla da se cura NE SNALAZI što znači da je dio problema razred, dio problema ona sama... ima tu puno stvari. I ne lome se preko koljena. Da joj nije stalo, ne bi to roditeljima ni spomenula, dakle ja mislim da učiteljica radi na rješavanju, ali traži i savezništvo roditelja jer vidi da je to potrebno. Tek je počelo drugo polugodište - dajte im svima vremena. Lijepo je rekla seni da stvari nisu crno-bijele. Tako je to u životu.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 10.02.2017. at 11:33
ok
ali ako učiteljica mami kaže da je sitnica kad cijeli razred digne ruku da se ne želi igrati s njenim djetetom, stvarno ne zvuči obećavajuće
Ali slično je curica imala i u vrtiću (samo jednu prijateljicu) i na igralištu, pa me ne čudi da ima prostora i za poboljšanje njezinih aktivnosti... Tako to ide. Moj E. je isto često znao dobiti po nosu (doslovce) ali ja znam i 100% sam sigurna u to da je u više od pola situacija sam izazvao takve reakcije okoline svojim dugim i bezobraznim jezikom. Imali smo to i doma, pa me nije čudilo ako odbrusi meni ili baki, ako mi profesor tjelesnog kaže da odbrusi njemu - uopće me ne čudi da odbrusi i razrednom kolegi koji ga opali šakom. Takvo je moje iskustvo. To je moje dijete, ali bratemili neke stvari mu je trebalo šakom rastumačiti. I to su razredni kolege uredno odradili. Ponekad je bio žrtva, ali često je to sam skrivio. Dok nije naučio zamisliti se na tuđem mjestu (za što je zaslužan odlazak psihologu) i razmisliti o tome kako njegovo ponašanje i riječi doživljavaju drugi klinci, nije bilo napretka.
Ovako i moje dete prolazi ....
Ali napreduje...polako....
Moja sad vec velika cura je išla u jednu jako dobru osnovnu školu, sa kako bi se reklo "dobrom i odgojenom" djecom brižnim roditelja.
Imali smo sreću i sa razredom (djeca, roditelji) i sa sjajnim parom učiteljica ujutro i popodne.
I rekoše one nama:
najveci rad u prvom razredu je ne ono malo matematike i slova, nego upravo socijalne vještine, ponašanje jedno prema drugom i slično.
mi smo bili dosta povezan razred, djeca su se družila poslije škole, a i roditelji.
osvijestilo mi se koliko zapravo odnosi između djece su samo na prvi pogled jednostavni i crno-bijeli.
nismo imali nikakvih velikih problema (bullying i slicno), ali svejedno je bilo dovoljno situacija kad su se svađali, grupirali i slično, da covjek uvidi da tu vrlo vrlo rijetko imas situaciju, jedno dijete krivo, svi drugi pravi.
Ovo bih stoput potpisala.
Možda ne pokušava, može biti i nesposobna. Nemaju svi sreće da dobiju učiteljicu koja je sposobna riješiti ovakve situacije. Kod moje kćeri npr. nisu bili te sreće, i čini mi se da se situacija u njihovom razredu jako promijenila otkad su dobili novu razrednicu.
Nego, MalaRiba i Cvijeta su iz istog grada; da nije u pitanju i ista učiteljica u boravku
Malo se šalim, ali ne previše...
n. grace, i nama je učiteljica za nešto rekla da je sitnica i da će se to rešiti...nama nije izgledalo kao sintica, ali, rešilo se, naravno, verujem uz priličan trud učiteljice. Mislim da je to možda samo manir izražavanja...
Pa nije imala samo jednu prijateljicu u vrtiću:
Za igralište nisam shvatila je li to bila curica iz razreda koja je rekla da je ne vole (što je isto dosta bizarna, ili barem jako nesvakidašnja situacija, da dijete tako priđe nečijem roditelju s takvim riječima), ili je to drugo društvo u kojem se javlja isti problem.U vrtiću je bilo djece s kojom se igrala, i s kojima manje, kao i sva dječica. Na zadnjoj godini vrtića je bilo manje djece njene dobi, ostali su skoro sve trogodišnjaci (a ona predškolarka), mislim da je tu počela 'solo' igra. Bila je jedna djevojčica s kojom se divno slagala, no ona je dobila odgodu škole, inače bi bile isti razred.
Posljednje uređivanje od vertex : 10.02.2017. at 11:45
Pa kad je bila u grupi sa trogodišnjacima.
nevezano na temu, u jednoj raspravi koliko su manji ili veći razredi dobri za djecu, bio je jedan interesantan argument.
ako je razred recimo 7-10 učenika, a među njima nema "srodne duše", nije bas veselo.
ako sam ja dobro shvatila, pri kraju vrtića su u grupi većinom bila puno mlađa djeca.
Posljednje uređivanje od seni : 10.02.2017. at 11:48
Meni je isto upalo u oci ovo što vertex spominje.
nije baš uobičajeno da druga djeca (tako mala) roditeljima druge djece govore da se ne zele igrati sa njihovom djecom.
Ooo, iznenadila bi se.... Meni su se znali potužiti, baš klinci iz kvarta, da je štajaznam E. zasipao pijesak za vrat tome i tome...i susjed (odrasla osoba) mi je jednom rekao da mu je ovaj odbrusio da je trava javna površina i da ga nema pravo tjerati (a bacali su kamenje i fakat ih je trebalo upozoriti da to ne rade). Na starijega se nikad nisu tužili, ali za to ima drugi razlog (taj više od društva drugih ljudi voli elektroniku, pa jednostavno nije upadao u takve situacije jer se puuuuno manje družio s drugima - što isto nije sjajno).
Eh, sad, da se razumijemo - i dječje tužibabe imaju kojekakve motive, pa je teško prosuditi ako nemaš širu sliku. Bilo je i obrnutih situacija, kad je malac u prisustvu svoje mame mog sina zagnjurio u tucanik na igralištu. Bilo je svega, ali prošlo je. Djeca kroz odrastanje moraju iskusiti obje strane medalje, biti koji put i u položaju žrtve da bi nešto naučili. Jedino je loše ako su STALNO u položaju žrtve. Tada trebaju pomoć odraslih.
Hm, kako znate? Nije djevojčica baš rekla da se ONA neće igrati sa L., nego da ju 'nitko' baš ne voli.
Pitam se je li baš istinita ta riječ "nitko" ? To mi je u rangu one dječje kako "svi" imaju iste tenisice, kako "nitko" nije naučio za taj kontrolni... Mislim, ajmo ne doslovno shvaćati svaku riječ već uključimo malo zdravorazumskog razmišljanja (ovo ne ide tebi osobno, već općenito)
Šta kako znamo, nisam te shvatila?
Kako znate ti i seni da je to neuobičajeno da djeca ovako pristupe roditelju nekog djeteta i ispričaju mu da se s njegovim djetetom nitko ne želi igrati?
Mislim da je jasno da je to moj sud prema mom iskustvu.
A ono što se pitam je koji je bio motiv. Možda je dijete samo ekstra otvoreno pa mu došlo da kaže što misli. A možda se radi i o nekoj maloj zlobi.
Da, to je teško procijeniti.
Osobno se ne mogu zamisliti kao dijete da tako pristupim tuđim roditeljima, ali danas su očito djeca drugačija.
I vole se tužakati. Sad, jel ovo neka sorta tužakanja, da ju usosi ili iskren, neopterećen pristup...hm, trebalo bi ton tog pristupa i govor tijela vidjeti da se može procijeniti.
Recimo, na početku prvog polugodišta, jedna mala iz razreda mi je stalno tužakala sina sa stvarima koje ...su glupe. Dođe mi mala vrckavo se vrckavit, podbolta se na bokove i krene s glupostima, tipa "on je danas ispustio knjigu na pod" (mislim, kaj da joj čovjek kaže, a vidiš da traži neku reakciju).
I stalno tako nešto.
Onda mi je jednom prišla dok sam ga čekala i veli "on je danas gledao kroz vrata u ženski vece, a to nije smjeo". Ja na to kažem "smio". Ona ponovi "da, to nije smjeo". Ja ponovim "smio".
Više mi ga nije dolazila tužakati, dapače, više ni ne obraća pažnju na mene, pustilo ju je.
MalaRiba, možeš li procijeniti koliko je taj prilazak bio dobronamjeran i je li uopće bio?
Da, čudan je postupak, iskače - niti ja ne bih pristupila kao malena, a bome ne bi ni moja mala. Ali ova djevojčica je prišla onako, ljubazno i sramežljivo, nenapadno, nedopadno - nisam imala osjećaj da druka, nego eto da nam kaže kao mami i tati.
Posljednje uređivanje od MalaRiba : 10.02.2017. at 12:55
Pravila pisanja postova
