 |
|||
Zapravo, ovo zvuči kao nešto što bi lako uradilo moje deteMalaRiba prvotno napisa
. A sve iz dobre namere, eto, da vam kaže kao mami i tati. Ona je jedno od te dece koja rade krajnje socijalno neočekivane stvari, ne nužno bezobrazne, samo neuobičajene.
Pa ne znam to na nekom statističkom nivou. Niti kažem da je nemoguće.
Ali eto, ne sjećam se u cijelom svom roditeljskom stažu, a nasjedila sam se na igralištima, rođendanima, dječijim teatrima, baletima.... roditeljima iz škole i vrtića...(a 80% vremena smo pričali o djeci i oko djece) da sam čula priču da neko dijete te dobi priđe roditeljima drugog djeteta i kaže: vaše dijete nitko ne voli, ili nesto tome slično.
Ne kažem uopće da je to nemoguće, ali eto zazvučalo mi je u uhu.
Posljednje uređivanje od seni : 10.02.2017. at 13:17
Pa to je evo nešto što se lako može saznati od učiteljice - ima li ipak netko tko se hoće igrati sa L.
Ja sam sigurna da imaSamo L treba podučiti da pažnju može privući i na prihvatljivije načine i treba osmisliti neke aktivnosti u razredu, a po potrebi i izvan razreda, da se djeca bolje upoznaju i zbliže
pa nije doslovno, rehab, ne mora ni biti, dovoljno je teško to čuti roditelju, a i dovoljno da se zapita što se događa
Naravno, pouzdanost te informacije jako ovisi o djetetu koje ju je dalo. Može se raditi i o vrlo osjetljivom djetetu koje stvari doživljava gorima nego što jesu.
Ti im tako tepaš, bistrići neagresivci
Ali meni je ovo baš pasivno agresivno
Ma to je cista otvorena agresija. Cekajte malo, djevojcici treba reci da ak se neprijateljski ponasa da nece imati prijatelja i treba ju kazniti za takvo ponasanje, a ovaj otvoreni bullying je ok...meni je ovo pregrozno. Kako uciteljica ne moze na to nista???Ti im tako tepaš, bistrići neagresivci
Ali meni je ovo baš pasivno agresivno
Posljednje uređivanje od meda : 12.02.2017. at 20:00
Pa nisam mislila na ono djeca se igraju, pa se pokefaju, pa svaki trči svojoj mami ili tati i viče: uzeo mi je lopaticu, ili srušio kulu od pijeska, ili tako nešto.
Ne znam, meni je to "vašu L nitko ne voli" zazvučalo malo čudno. No to je stvarno moja osobna impresija. Možda sam sasvim u krivu.
ja se nadam da mala riba može izvući nešto korisno iz ovih naših postova.
Hah, kako se treba ponašati....Evo ga biser malopređašnji: tata će je voziti u školu, nešto se setila u poslednji čas i nije spremna kada smo se dogovorili. Vreme teče, tata gunđa: "Pa mislio sam da ćeš već biti spremna..."
A naslednica kraljevski odmahne rukom i saosećajnim tonom kaže: "U redu je, tata."
I uopšte joj nije jasno zašto je od nas dobila krajnje neoduševljenu reakciju i grdnju...kraljica.
Sa takvim socijalnim reakcijama, naravno da će dobiti etiketu arogantne. A to je njena prirodna autentična reakcija kada ne uključi naučene socijalne veštine...
MalaRiba, jesi ju ikad pitala što ju muči u školi? KOje probleme ima? Voli li uopće ići u školu? Ne da joj nudiš savjete kako poboljšati odnos ili sl. nego da ju jednostavno saslušaš, bez upadanja sa savjetima, primjerima i sl?
Jednostavno da ste za nju tu, ma kakva god bila.. muči me to što sad vi, kao roditelji, razmišljate okolo, naokolo što bi njoj moglo biti i kako to riješiti. A možda ona jednostavno treba nekog da ju sasluša, tipa-teško mi je, ne volim školu baš tako, mislila sam da će biti drugačije...ekipa mi se ne sviđa... i sto drugih, naizgled bezazlenih razloga mogusrozati njezino samopouzdanje( koje je usput tek u razvoju)
Ja uopće ne mislim da bi vi trebali s njom psihologu, osim ako VI mislite da je to sad već nužno...ali pazi, ona će se opet osjećati drugačije, etiketirano... ne vidim zašto je problem ako dijete ima nešto niže samopouzdanje pa reagira kako reagira u nekom trenutku, ili u nekoliko situacija ( i mi, odrasli imamo dana kad se ne osjećamo baš snažno za svakodnevne izazove). I može se dogodit da nam nekad dragi ljudi, zbog neprospavane noći, dignu tlak na 200 i izreagiramo tako kako reagiramo.
Također, iz tvojih postova iščitavam da vas više brinu reakcije druge djece na nju, nego samo njezine, pa bih predložila da smanjite to-što drugi očekuju od nje-i fokus stavite na to što ona očekuje od drugih, za početak. MOguće je da njoj to nedostaje, taj određeni egocentrizam, jer joj je iz nekog razloga naglo oduzet. Pa polako. Jednostavno ju pitajte-što je bilo.
iz pisanja MaleRibe je jasno da puno razgovaraju s djetetom i općenito mi se čini da imaju lijep odnos u obitelji
stvarno ne mogu vjerovati da bi se na rodinom forumu toliko zagovaralo da se ne ide psihologu, kao da je preporučen egzorcist
MalaRiba, kako god bilo, želim vam da uspješno riješite probleme i da se L dobro osjeća u školi
Željela bih skinuti veo mistike s jadnih psihologa.
Niti ce dijete od dobrog psih. izaci obiljezeno, niti ce imati traume. Gotovo u pravilu djeca to prihvaćaju na isti onakav način kako prihvate njihovi roditelji.
Moja je prvi put bila s nepunih 5, pa opet s nepunih 6 te je zatim krenula na radionice (3 je godine išla).
Prvi posjet psihologu ne izgleda kao posjet zubaru ili otorincu u bolnicu. Red igre, red priče, red rješavanja zagonetki, red smijeha, pojma oni nemaju da su kod psihologa.
Moja je na radionicama uvjezbavala pažnju, da ne zuji uvijek ko pčelica s cvijeta na cvijet (to je bilo prvo sluzbeno objasnjenje).
Zatim je u grupi pocela uocavati sebi slicnu djecu i osvijestila koliko su neka ponasanja za grupu nezgodna. Prvi je put vidjela odraze u ogledalu. Kako to izgleda kad impulzivno srljaš, kad ulaziš u tuđi osobni prostor, upadaš u riječ, neprimjereno se i neasertivno izražavaš. Nevjerojatno kako je uz dobrog moderatora (psihol.) uspostavila autokorekciju. Kako je ona dijete s poremećajem pažnje, trebalo je neko vrijeme da sve to krene primjećivati i da se uputi u primjenu.
Najveća korist od svega pokazala se netom po zavrsetku radionica, u 2.r.kad ju je jedna razredna skupina uzela na zub (ničim nije izazvala takvo ponašanje), samo zato jer bi se lako dala isprovocirati sitnim podbadanjima, a skupina je voljela gledati posljedicu (njenu uzrujanost ili čak plač). Tu sam primijenila ono sjećaš se kad si ma radionicama ovo ili ono...sjećaš se kako ste vježbali da...pa ti si to prošla i učila si o tome....znaš zašto to rade....kako trebaš reagirati u ovoj ili onoj situaciji...idemo vježbati, ja ću biti xy, a ti budi ti (pa glumimo situaciju).
Mi psihologu idemo kao u kupovinu. Toliko smo navikli na psihologe i ostalo slicne struke da nam je to " dobar dan".
( MM je jucer dobio jezikovu juhu i opaki pogled jer nije znao razliku izmedu psihologa i psihijatra. Ali obzirom da je disleksicar to i nije tako cudno. :D )
Nisu psiholozi bauk, daleko od toga..i ja sam išla sa 7 pa s 11, a sad u odrasloj dobi da niti ne pišem...al,ja sam pak imala napadaje panike i hipersenzibilnost, sirius kažeš da ti djevojčica ima poremećaj pažnje itd. Sasvim je u redu potražiti pomoć stručne osobe, daleko od toga, ali zbog nekoliko situacija možda nije nužno da roditelj odmah intervenira. Treba malo pustit dijete da samo nauči, koji put da se i opeče na svoje ponašanje. Ne čini mi se to tako velik problem, ne znam... Slažem se da treba nešto učiniti ali možda malo manje aktivno.
Apropo razgovora, uopće nije važno koliko se razgovara nego kako se razgovara, a tu bi roditelji zapravo mogli potražiti pomoć ako se više ne snalaze ( s dužnim poštovanjem prema roditeljima).
Posljednje uređivanje od nanimira : 11.02.2017. at 00:11
Ne znam koje su to situacije ( kod nekog drugog) kada nije nuzno da se intervenira.
Samo je meni prilicno logicno da se intervenira ako se ima neka dvojba kako se ponasati.
Polazak u skolu je velika promjena i navikavanje na novi rezim i novu okolinu traje do dugog polugodista DRUGOG razreda. To sto curice manje burno reagiraju na lose stvari i vise toga gutaju u sebi , ne znaci da nemaju problem.
( moje starije , musko dijete , ima problema sa paznjom, a druzimo se povremeno sa psiholozima od njegovog polaska u skolu. Ali decki vrlo cesto puno jasnije i burnije reagiraju prema van, tako da i cesce "zavrse" kod psihologa.)
I zaista mi nije jasno cemu drama oko psihologa ? : zbunj:
Da se ne bi pridavala vaznost situaciji?
a situacija je takva da ju svi u kolektivu ( u kojem boravi pola dana) ignoriraju i ne prihvacaju .
pa nije dijete glupo da ne vidi u kakvoj se situaciji nalazi.
I sad sam se jos nesto sjetila ... moja kcer je krenula u razred sa djecom koju uopce nije poznavala. Nikoga. Jedino dijete koje je poznavala je bila nasa susjeda i jos jedna djevojcica iz paralelnog razreda.
U njezinom razredu sve su bila njoj nova djeca koja su se medusobno poznavala iz vrtica.
Ali ona je "teska" drustvenjakinja , odlicno pliva u meduljudskim odnosima, svi ju vole, svi se hoce druziti s njom , ima problema sa ucenjem , ali socijalni odnosi su na zadivljujucoj razini.
Ono sto ja citam o kceri male ribe, meni to izgleda kao tipcina frustracija.
Takav je moj stariji , samo njegova frustracija nikad nije bila usmjerena prema kolegama iz razreda ( i on prilicno solidno odrzava odnose) nego prema profesorima i gradivu. Bilo je tu svega ( i jos uvijek ima) bahatosti, odgovaranha, lupanja namjestajem, bacanja knjiga sa stola...
tipicna frustracija. I dok je tako nesto apsolutno neprihvatljivo prema odraslima, te se odmah savjetuje trazenje pomoci, kad su vrsnjaci u pitanju to je cini se prihvatljivo. Neka pliva. Neka se bori. Pa nisam sigurna da je to pametno i da ukazivanje na to da " mora promjeniti sebe da bi je voljeli i prihvatili " pomaze. Mislim bas suprotno. To stvara pritisak i jos pogorsava stvari . Pogotovo kod djece koja vole drzati situaciju pod kontrolom.
Posljednje uređivanje od sirius : 11.02.2017. at 08:25
čekaj, sad si me zbunila :D pa šta nije to cilj odlaska psihologu? da promijeni sebe, odnosno svoje obrasce ponašanja?
plus, ne bih se baš složila s tobom oko ove razlike cure-dečki. kod mene upravo suprotno. on svoje frustracije zadržava u sebi, a ona burno prema vani.
ma nemam ja ništa protiv odlaska psihologu. mislim, po toj logici - svi bi mi trebali ići kod psihologa. a može i tako. kažeš, polazak u školu je stres. i, ok, psiholog je tu da pomogne bolje se nositi sa stresom.
ali, osobno, eto, ubijte me, al meni se ne sviđa ta praksa. djeluje mi otuđeno. ne radi se o problemu tipa poteškoće u čitanju/govoru/pažnji ili još gore - radi se o regularnom životnom - stresu normalis.
pa baš na ovom forumu, za sve moguće i nemoguće probleme prvi savjet je, koji će kao nekom magijom, riješiti problem, odite kod psihologa. pa dozvolite da imam drugačije mišljenje.
meni je to nejasno. zašto bih ja, npr da sam čak i u nekoj dosta stresnijoj situaciji od polaska u školu, tipa razvod/otkaz we, kao prvi savjet dobila savjet da potpuno nepoznatoj osobi iskrcam svoju intimu?
kao zajednica smo totalno nesposobni riješiti i ovakav problem koji i nije problem, bez *obrade psihologa*? sjećam se teme gdje je dijete imalo trojke u školi pa je savjet isto bio - odite kod psihologa. odite kod učiteljice, pitajte nonu :D, uključite psihologe, da, u razgovor s djecom u razredu, razgovarajte vi s tom djecom, što kaže rehab, pozovite djecu doma, u park, upišite ju na neku aktivnost, odite vi na individualni razgovor kod psihologa....
nemam pojma, sve mi je to prije od - radi nezgodnog karaktera, odvedite dijete na psihološku obradu. pa makar ona, kako kaže čokolada, je - igra s lutkicama :D mislim, pitati će me sedmogodišnje dijete koji bog se ja sad moram igrati s lutkicama i rješavati zadatke.
skupne radionice su drugo. bar u mojoj glavi.
a, možda, šta ja znam. možda ste u pravu, a ja baljezgam
Moze se odlaziti psihologu samo za podrsku i ohrabrenje, bez potrebe za analizom i mjenjanjem bilo kakvih obrazaca.
Isporobano. I to je njihov posao.
Da imamo dovoljno strucne sluzbe u skolama dijete bi moglo odlaziti tamo i pokusati verbalizirati frustraciju , te dobiti podrsku i ohrabrenje.
Obzirom da sustav nema dovoljno ljudi koji bi bila takva potpora jedini je nacin potraziti podrsku izvan sustava.
Ne kuzim , stres vulgaris...pa netko sasvim solidno pliva u stresu vulgaris. Netko drugi ima problema.
Nece uciteljica nista napraviti jer ( uz najbolju volju ) nema vremana niti mahanizme da se toliko posveti jednom uceniku i dinamici u razredu.
Posljednje uređivanje od sirius : 11.02.2017. at 11:00
Cvijeta, jesi li ti ikad bila osobno kod psihologa?
Da li je bilo koje od tvoje djece?
ovo sto pises mi izgleda kao totalna egzotika.
Ko da svaki put kad odes kod psihologa rastavljas dijete na molekule i trazis gresku.
Posljednje uređivanje od sirius : 11.02.2017. at 11:17
Nisam baš sigurna da se kod nas toliko preporučuje slati djecu psihologu, niti da djeca idu psihologu radi nekih sitnih problemčića.
Ovo što je na ovoj temi opisano nije nikakv sitni problemčić, ako jedno dijete kolektiv odbacuje jer to dijete ima ljutite ispade.
Osim toga smo vidjeli da roditelji vide problem na jedan način - nezgodan karakter, a učitaljica na sasvim drugi - dijete se ne zna snaći.
Znači i odraslima je očito potrebno da shvate o čemu se zapravo radi - odnosno potrebna im je pomoć.
Sad taj zazor od psihologa, o tome stvarno ne znam što bih rekla, posebno mi je smiješno kako se svima na ovoj temi sviđaju radionice a ne sviđa im se psiholog, a radionice nisu ništa drugo nego - grupna terapija, i nema šanse da će netko bez psihološke obrade biti poslan na grupnu terapiju jer kao prvo treba utvrditi je li uopće za to spreman.
ovo nije točno, da moraš ić na obradu da bi išao na radionice socijalnih vještina, znam jer sam psiholog i provela sam ne znam ni sama koliko takvih radionica, zavisi tko organizira i s kojim ciljem, ali uopće nije nužno. I teške su mi riječi zaziranje, ja bih uzela riječ preferiranje, budući da su socijalne vještine nešto u čemu svatko ima nešto za naučiti, radije bih stavila dijete u grupu gdje vidi da svi nešto uče, nego samo na razgovor, gdje onda vidi da popravlja samo sebe, a ostali u razredu su sasvim ok (a bome nisu, kako smo vidjeli u napisanom). To mi je razlika između individualnog i grupnog pristupa u ovom slučaju. Čak i ako dijete ide prije grupe na individualnu obradu, to nije isto kao i da cijeli problem rješava individualno. To naravno ne znači da mislim da je loše rješavati ga indivudalno, ali kao roditelj za moje dijete, i kao psiholog za drugo dijete, evo ovo bih rekla.
nisam(išla je svekrva, ako se to broji)
ali recimo, sviđa mi se onaj starčić od mime, kod njega bih odmah išla :D
da ne širimo dalje offtopik, ubiće nas malariba :D uopće ne mislim da svaki put rastavljaš dijete.
mima, nisu svi na ovoj temi, nego samo ja :D
(i nije nikakav starčić, nego šarmantni stariji gospodin)
Meni se čini da se nisu samo tebi svidjele radionice koje je čoksa spomenula, nego svima, uključujući i pokretačicu teme.
Inače, starčić je nešto još puno gore od psihologa: psihijatar
OK, vjerujem da nije točno, ja nisam psiholog; u svakom slučaju jest točno da prije radionica koje je čokolada psomenula na ovoj temi, a mnogima se ideja dopala, djeca idu na individualnu obradu kod psihologa.
U tom smislu je meni smiješan taj stav psiholog ne, radionice da, kao da je psiholog nešto ozbiljno i strašno, a radionice su igrarija - iako je jedno i drugo neka vrsta psihološke terapije.
Ja mislim da bi ti kao psiholog ipak morala napraviti neku procjenu djeteta prije uključivanja u grupu - da li iz razgovora s roditeljima, ili na način da ti netko prepriča situaciju, ili nadzorom tog djeteta u grupi - ali svakako nekakva je procjena sigurno potrebna.
Ako u postovima forumašica koje izražavaju skepsu prema psihologu riječ "psiholog" zamijenite riječju "stomatolog", vidjet ćete apsurd tvrdnji.
Kao da je bol zuba manja od boli duše. Zub se puno lakše sanira, u krajnjoj liniji se izvadi. Posljedice obilježenosti, nesamopouzdanosti, nevladanja soc.vještina mogu trajati godinama, u krajnjem slučaju mogu skrenuti život u skroz drugom smjeru. (Nažalost, znam što pričam.)
Ja sam uvijek za rješavanje i popravljanje svega što se može (od krivih zuba do ponašanja). I to ne znači neprihvaćanje vlastitog djeteta skupa sa svim njegovim obilježjima.
a štajaznam, ja ovu situaciju vidim drugačije.
ono, imam zdravi zub, možda s malo kamenca :D i problem da mi svi u razredu žele razbiti zube. koji problem ima prioritet, moj kamenac ili krivi obrasci ponašanja cijelog razreda? a nit sam ih tukla nit radila ništa strašno. a da mi se to dešava. i onda još ne smijem biti ni frustrirana.
a djeca su povodljiva, nek jedan popularniji odluči da je baš fora vikati prije odmora - tko se neće igrati s l, l je u problemu. ako odrasli ne reagiraju.
ne znam, meni je to ipak neki vid bulinga.
mislim, ok, dok ona skida taj kamenac, a to ipak nije brzo kao kod zubara, dok ne poveća svoje samopouzdanje/socijalne vještine/we zašto i ide kod psihologa, hebemu vraga, ovi će joj razbiti sve zube. i tek onda će zubar itekako imati posla.
kad je riječ o radionicama, ja sam mislila na radionice tipa trening životnih vještina. za cijeli razred. koje isto provode psiholozi, obrađuju različite teme, igraju igrokaze i svašta nešto, od samoobrane, empatije i sl.
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 11.02.2017. at 13:53
Ovo što se provlači na temi, što je cvijeta sada zanimljivo prispodobila sa situacijom u kojoj cijeli razred želi razbiti zube djetetu koje na zubima ima malo kamenca je isto vrlo zanimljivo.
Mene zanima, da je na forumu otvorena drugačija tema, na primjer, moje dijete u razredu ima problem s djevojčicom koja ga gura, čupa, baca mu knjige i šutira torbu, kakve bi onda bile reakcije?
Koji bi bio PRVI savjet roditelja da mu se dijete kod kuće požali na tako nešto? Možda: nemoj se igrati s tom djevojčicom? Ili, reci toj djevojčici: neću se igrati s tobom ako se budeš tako ponašala!
(to mislim na roditelje s ovog uljuđenog foruma, inače bi vjerojatno bio šutni ju natrag
Dakle, u razredu moje kćeri imamo vrlo impulzivno adhd dijete + prgavu djevojčicu, i ne mogu reći da su reakcije roditelja prema toj djeci baš pune ljubavi i tolerancije.
KAd se objašnjavalo kako se djeca trebaju ponašati prema impulzivnom djetetu odgovor je bio: naša djeca nisu terapeuti!
lijepo se nadovezuje na post od Lili, te sve one savjete o zajednici, školi, učiteljici i drugim roditeljima koji ce se jako potruditi ne bili riješili problematike socijalne prirode u razredu.
Mene zanima, da je na forumu otvorena drugačija tema, na primjer, moje dijete u razredu ima problem s djevojčicom koja ga gura, čupa, baca mu knjige i šutira torbu, kakve bi onda bile reakcije?
Koji bi bio PRVI savjet roditelja da mu se dijete kod kuće požali na tako nešto? Možda: nemoj se igrati s tom djevojčicom? Ili, reci toj djevojčici: neću se igrati s tobom ako se budeš tako ponašala!
(to mislim na roditelje s ovog uljuđenog foruma, inače bi vjerojatno bio šutni ju natrag
Dakle, u razredu moje kćeri imamo vrlo impulzivno adhd dijete + prgavu djevojčicu, i ne mogu reći da su reakcije roditelja prema toj djeci baš pune ljubavi i tolerancije.
KAd se objašnjavalo kako se djeca trebaju ponašati prema impulzivnom djetetu odgovor je bio: naša djeca nisu terapeuti!
nitko od njih ne traži da budu terapeuti. uostalom, vjerojatno mala i ima terapeuta.
odgovor - ne želim se igrati s tobom dok se loše ponašaš jer sasvim ok odgovor. samo, ta naša divna djeca znaju namjerno bježati od nje pod odmorom.
pa se znaju skrivati (namjerno) od nje.
pa znaju raditi i grozne stvari - kao npr. brisati stvari kad ih ona dotakne (a da ona to vidi, u stilu, kao da ima kugu), pa su tu i viber grupe svakakvih naziva i svrhe, a sve da se ova izolira i izruguje - e to je već problem koji treba rješavati. za svoju prgavost nek je 50% ona kriva. ma nek je i 70%. ostatak nije. ostatak je - reakcija.
za taj ostatak svi zaslužni za takve postupke nek bar odu kod pedagoga na razgovor. da se malo u*eru. ili kod ravnateljice. pa koliko god je ona u problemima, vjerojatno stalno, a bome i ovi koji prije odmora pitaju ko se neće igrati, e pa i oni nek budu u problemu.
a sklonost roditelja preuveličavanju trauma koje njihova djeca imaju od guranja, čupanja i bacanja knjiga je meni osobno - zapanjujuća. daleko da nije problem, daleko od toga da se ne treba posvetiti tom problemu, ali ni stručne službe ni psiholozi ni učiteljice neće ništa postići ako je odgovor roditelja na upute kako se ponašati prema impulzivnom djetetu, umjesto da svaki doma sa svojim djetetom razgovara o tome, tako hladan i bešćutan - nisu naša djeca terapeuti.
Nisam čitala cijelu temu, nemam vremena.
U Rijeci ima jako dobra školska psihologica preko puta Pomorskog fakulteta, ne treba uputnica samo nazoveš i naručiš se. Ne plača se. Dvije su, jedna mlađa, druga starija, oba2 su ok, možda ima starija mrvicu više iskustva. Možeš otici i bez curice, samo da popricas oko cijele situacije i da ti da koji pametan savjet.
A privatna psihologica ti je super Rebeka Bulat ali ona ti je trenutno na porodiljnom. Ona inace drzi te grupice za djecu itd...
Sve sam procitala i da ja imam doma takvu situaciju, nikako ne bih ukljucila psihologa. To je normalan roditeljski problem i trebalo bi s tim izaci na kraj.
Ne kaznjavati djevojcicu nego joj, ukratko, reci kako se u skoli treba ponasati. Ona to ocito ne zna.
I u dogovoru s uciteljicom, strogo opomenuti to dijete koje poziva da se ne igra s tom djevojcicom. Jasno mu(joj) uciteljica treba reci da je to posve neprimjereno ponasanje. U skoli je uciteljica ta koja treba srediti situaciju.
evo, stvarno ne razumijem.
treba li nadzor ginekologa u potpuno urednoj trudnoći?
treba li zdrav čovjek ići na sistematske preglede?
treba li ići zubaru na redovite kontrole, iako ga ne boli niti jedan zub?
zašto psihologa doživljavate kao nekoga tko je zadužen isključivo za nenormalno?
Ako postoje nekontrolirane trudnoce i neasistirani porodi zasto ne bi kod ovakvih situacija bili - sam svoj majstor?
Super Beti , mislim da si sad nadmasila samu sebe .
u 3 recenice uspjela si reci da je dijete glupo jer se ne zna ponasati, pa mu treba ukazati sto je ispravno ( iako roditelji to cine od kad se dijete rodilo i pojacano od kad postoji problem).
roditelji nesposobni jer ne znaju kako se nositi sa problemom.
a uciteljica...to nisam uspjela shvatiti, ali u svakom slucaju tesko da ce upaliti ideja prestanka ignoriranja djeteta od strane cijelog kolektiva samo opomenom da je to neprihvatljivo ponasanje.
A neeee, moraju joj ukratko objasniti, pa kak ne kuzis :D
Čitajući ovu temu stekla sam dojam da dio forumaš(ic)a doživljava psihologa maltene kao baba-rogu. Ili, da ublažim, kao neko krajnje rješenje koje preostaje kad više ništa drugo nije moguće učiniti.
Ako je takvo shvaćanje profesije psihologa i u mjerodavnim institucijama, onda me ne čudi zašto toliko škola nema psihologa kao dio stručne službe i podrške učenicima i roditeljima
Inače, baš me razveselio jedan od postova (mislim, cvijetin) koji kaže da oni koji rade probleme trebaju ići pedagogu na razgovor, pa da se u*eru. Kod mog djeteta u školi pedagogici se ide na čašicu razgovora i na tužakanje drugih iz razreda ili čak na tužakanje drugih nastavnika
ja isto ne vjerujem, jedino što mogu zaključiti je da većina tih forumašica nikad nije odvelo dijete psihologu, ili jest pa imaju loša iskustva
moja cura je imala isti problem, bila je odbačena u razredu, ne zbog nezgodnog ponašanja, već zbog, potpuno suprotnog - izuzetne povučenosti i pomirljivosti, do te mjere da mi nije rekla ni za fizički napad na nju, ni za bullying, šutjela je i trpjela, a ja sam saznala za to od drugih
psihologica nas je spasila, toliko sam joj zahvalna jer svi naši savjeti, razgovori, ohrabrivanja i usmjeravanja nisu imali rezultate, kad joj je ona rekla što da radi, kako da se postavi, kako hendlati pojedinu situaciju - kao da je postala drugo dijete, odvažna, znala se izboriti, uklopila se u sredinu, sad nema baš nikakvih problema i mi smo zbog toga presretni, pao nam je kamen sa srca, više ne osjećam nervozu dok je u školi
zato svi koji umanjujete psihologa kao veliku pomoć djetetu koje se ne osjeća dobro, koje je opterećeno, prestrašeno, nesigurno... molim vas da razmislite prije nego dijelite savjete da on nije potreban, jer očito nemate iskustva da je potpuno normalno i dapače, poželjno obratiti mu se za pomoć, jer rezultati mogu biti iznenađujuće pozitivni
Kada je reč o psihologu, moram napisati - ako zbog ičeg zavidim životu u velegradu, to je zbog dostupnosti, šireg izbora i anonimnosti ako ti ona zatreba.
Jedini psiholog koji u našem selu radi sa decom ima dete koje ide u razred sa mojom devojčicom.
(Jedini psihijatar (za odrasle, doduše) ima dete koje ide sa mojim sinom u vrtić.)
Apsolutno je nemoguće postići ozbiljnu profesionalnu distanciranost, objektivnost i anonimnost u takvoj situaciji, naročito ako treba razrešiti neki problem koji uključuje i ceo razred....
Da imam lagan i blizu dostupan izbor, uopšte se ne bih dvoumila da potražim pomoć psihologa u ovakvim situacijama kakvu ima MalaRiba.
Mi smo do sada i sa skolom i sa uciteljicama imali super iskustva. U prosloj skoli dijete nije bilo odbaceno, nego je uciteljica primijetila neke promjene u ponasanju, vise na nastavi nego izvan nastave, i kad smo joj rekli da je doslo do nekih promjena u obitelji predlozila je da ide na razgovore kod skolskog pedagoga (ili.psihologa, ne sjecam.se vise, jer imaju oboje). Dijete je to isto normalno prihvatilo. Objasnili smo mu svi zasto ide i njemu je to bilo pozitivno iskustvo.
Nije to.bio neki tezak ni neocekivani problem, i stvarno smo s njim o svemu razgovarali, ali svaka pomoc je dobrodosla. I meni je super da je to uciteljica predlozila, to gledam na pomoc s njene strane nama osobno, jer nas je vec dosta upoznala i znala da se trudimo, al okolnosti su takve kakve jesu i dobro ce nam doci pomoc.
Sad smo u novoj skoli i uciteljica fakat radi na zajednistvu, i kad je bilo.par situacija da su neka djeca bila bezobrazna samo zato sto je neko novi dosao, razgovarali su o tome na satu razrednika i na roditeljskom je rekla da je duznost svih, i roditelja i djece da pomognu novom uceniku da se uklopi. A situacija uopce nije bila nesto alarmantna, imao je on vec puno prijatelja u razredu, bio kod drugih doma, oni kod nas itd. Al me stvarno ugodno iznenadilo sto je uciteljici vazno da se svi osjecaju ok. Naravno da i mi radimo na tome, al mi nismo u skoli da vidimo sto se tocno dogada niti mozemo reagirati.
Sta sam sad sve napisala...ukratko, mislim da skola mora preuzeti isto dio odgovornosti za to da se svi uklope i snadu ili kako vec to nazvali. A i svaka sa strane je dobrodosla. Ispada da je ok traziti pomoc na internetu, al nekog psihologa traziti za pomoc nije. Hvala bogu da je to kod nas sve pristupacno cijenom, ili postoji u okviru institucija.
Roditelji su ti koji odgajaju djecu, ne psiholozi. A ako ne znaju ili ne mogu dobro odgojiti, postoje knjige. Ako ni one nisu dovoljne, ima i drugih izvora, pa i da roditelji posjete psihologa.
Uvijek bi roditelj trebao biti glavni u djetetovu zivotu, barem u ovom dobu. Mislim da dijete zbunjuje ako mu neka strana osoba prica ili pokazuje kako se treba ponasati.
Otvaracica teme je htjela misljenja, nije napisala da zeli samo jednu vrstu istih.
znači, kad sam odvela dijete psihologu, ne odgajam ga, ne znam ga odgojiti, nisam glavna u njegovom životu, nisam pročitala dovoljno knjiga o odgoju, a usput sam uspjela i zbuniti dijete?
krasno, zahvaljujem.
za točno kakvu situaciju treba odvesti dijete psihologu? što bi se moralo dogoditi da bi se čovjek odlučio na taj strašni potez?
Posljednje uređivanje od n.grace : 12.02.2017. at 09:55
Beti, komentari su ti jedan gori od drugog.
Ponekad je znak inteligencije neka misljenja presutjeti.
Ne radi se o tome da.psiholog kaze djetetu kako se treba ponasati. Odgoj je ionako puno vise od toga da kazemo djetetu sta da radi i kakvo da bude, kako da se osjeca i kako da reagira. To u stvari ni nije odgoj. Nego dresura.
ja bih kao psihijatar u ovoj situaciji vjerovatno odvela sebe i dijete psihologu
mislim kao što su mnogi već napisali da se djevojčica teško nosi s izazovima koje joj je donijela nova situacija i da će beneficirati od toga da joj stručna osoba pomogne razumjeti njene osjećaje, misli i reakcije. kod kuće bih pokušala biti što empatičnija, iako razumijem frustraciju i osjećaj nemoći koji onda pretpostavljam odvede do kažnjavanja- za koje mislim da nije korisno- ali jbga jasno mi je skroznaskroz kako se do toga dodje.
ja kao psiholog u ovoj situaciji bih najvjerojatnije odvela samo sebe i djetetovog oca psihologu
vjerujem da bi nakon toga bili nešto pametniji - netko nepristran sa strane može bolje sagledati situaciju - treba li i u kojem smjeru poduzimati daljnje korake i koje.
naime, često djeca na ovaj način surađuju sa stvarima kojih uopće nismo svjesni, a svi se fokusiramo na ono manifestno u prvom redu.
i vjerujem da bi i nama dobro došla podrška u ovoj situaciji.
To sam i ja napisala, tj. htjela sam da ovako zvuči. Inače, psihologa imam u obiteljija kao psiholog u ovoj situaciji bih najvjerojatnije odvela samo sebe i djetetovog oca psihologu
vjerujem da bi nakon toga bili nešto pametniji - netko nepristran sa strane može bolje sagledati situaciju - treba li i u kojem smjeru poduzimati daljnje korake i koje.
naime, često djeca na ovaj način surađuju sa stvarima kojih uopće nismo svjesni, a svi se fokusiramo na ono manifestno u prvom redu.
i vjerujem da bi i nama dobro došla podrška u ovoj situaciji.
n.grace, nisam se tebi obraćala, nisam ni vidjela da si pisala, nego otvaračici teme.
Pravila pisanja postova
