Beti se mozda nezgodno izrazi ali ne mora znacit da uopce lose misli dapace...sve ovisi o onome tko cita kako tumaci.
Ja mislim da sam shvatila bit njenog posta.
 |
|||
|
|
|||
Beti se mozda nezgodno izrazi ali ne mora znacit da uopce lose misli dapace...sve ovisi o onome tko cita kako tumaci.
Ja mislim da sam shvatila bit njenog posta.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 12.02.2017. at 13:44
x xLili75 prvotno napisa
Meni psiholog, psihoterapeut i razne druge terapije kao djetetu nisu ništa pomogle-ni sa 7, ni sa 9 a bome ni sad. Razog je jer sam se uvijek vraćala u tu neku "toksičnu" sredinu iz koje je sve kretalo. Razlog tome vidim u ome što moji roditelji nisu bili educirani kako se nositi s hipersenzibilnim djetetom,pa sam svejedno doma dobivala i kazne i batine za svoje "pretjerane emocionalne ispade".
Znači, đabe mi sve terapije svijeta ako se ja sama ne promijenim. A kad sam pokušala, dovelo je do napadaja panike, depresije i sl. I to nekoliko puta. ČAk i nakon poroda.
Neka djeca imaju normalno nezgodan karakter, ma čak ni ne karakter nego osobnost, tj. oni su takve osobe. Nema to veze ni s roditeljima ni sa sredinom - jednostavno su takvi. Problem je u društvu, što ne prepoznaje da su neke osobe drugačije nego ih se vječito pokušava ukalupiti u drštveno prihvaćene norme. IMati 3-4 ispada emocija tokom jedne od velikih promjena, a to je početak škole, nije pokazatelj isključivo neprilagođenosti djeteta, na kraju krajeva treba joj dati vremena.
Tu smatram da roditelji mogu puno pomoći a ako ne znaju kako-obratiti se stručnoj osobi ( ali prvo oni, a ne dijete da vide ima li uopće potrebe za nekom vrstom terapije). Može se ponuditi djetetu da ide s njima čisto da vide što i dalje kako.
Meni je bilo neugodno kad je moja psihoterapeutkinja zvala roditelje na razgovor- bilo me je sram pred njima jer sam shvaćala da sam drugačija i na neki način mislila da me ne žele takvu pa sam zato kod psihologa-da me popravi.
To je osjetljivo područje i ako već roditelji žele pomoći djetetu, a slažemo se da mogu jer iz obitelji sve počinje, onda je najbolje da joj pokažu svojim primjerom.
Nemam pojma kako su terapije i odlasci psihologu izgledali prije 30 godina, ali moje relatvno frisko iskustvo je takvo da je svaki odlazak moga djeteta na testiranje i kontrolu ukljucivao detaljan razgovor sa roditeljima prije i nakon.
Sto se tice radionica, moje ih je dijete pohadalo 1 skolsku godinu, u toj skolskoj godini jednom mjescno su bile i roditeljske radionice. Nakon te godine roditeljske radionice ( tj. grupe podrske) su se nastavile 1,5 godinu BEZ djece.
I da, sve se svodilo na podrsku, razumjevanje reakcija i prihvacanje vlastitog djeteta.
Niti su strucnjaci odgajali moju djecu ( a muz i ja nismo )niti se moja djeca osjecaju cudno jer pricaju o necemu sto im predstavlja problem.
Posljednje uređivanje od sirius : 12.02.2017. at 14:23
Mislim da se ovdje piše o različitim stvarima. Ljudi obično nemaju toliko otpora potražiti pomoć i podršku kada je evidentno da je uzrok poteškoća biološki ili čak genetski determiniran.
Međutim ako bi uzrok dječjih problema mogao proizlaziti iz obiteljskih odnosa i dinamike - otpor kod roditelja je ogroman.
Lakše je "ponuditi" dijete kao nositelja simptoma.
Posljednje uređivanje od no@ : 12.02.2017. at 14:39
I kako bi to psiholozi mogli odgajati , a ne roditelja?
to bi bilo kao da se napise da roditelji prestaju odgajati cim neko dijete ude u bilo koju odgojno-obrazovnu ustanovu.
Kod nas bi to kod mnogih bilo u dobi od godinu dana, pa eto, posao je gotov.
Ja ne mogu doći sebi od ovoga sto čitam o psiholozima, odgoju, te toga da je rješenje reći djetetu kako da se ponaša.
No cini mi se da malaRiba i njen suprug imaju prilično zdrav odnos prema situaciji, pa ce naći dobar modus za rješenje problema.
Posljednje uređivanje od seni : 12.02.2017. at 15:02
Moze se nuditi sto se zeli , ali valjda ce psiholog vidjeti sto je kljuc problema?
Što ti vrijedi npr vidjeti da je jedan od roditelja ključ problema, ako nemaš roditelje spremne na suradnju? Ili još gore ako imaš deklarativno suradljive roditelje....(slažu se sa svime ali nisu spremni ništa poduzeti/mijenjati) ili one u negaciji i otporu?
Mislim kakav je benefit za dijete u toj situaciji?
Nije uopce bitno tko je uzrok problema, a po mom skromnom mišljenju se uvijek i radi o jednoj kombinaciji sredine, okolnosti, osobnosti, temperamenta i slično, nego je vazno da problem riješiš.
PA da riješiš problem, bitno je naći uzrok problema. A to je najčešće i najteži posao jer ih ima više.
Djetetu ce biti neugodno onda, ako mu roditelji vidljivo ili podsvjesno daju poruku, da ono nije u redu, te da je razgovor s psihologom/psihijatrom sramota, te da implicira je nesto s njim "krivo" pa to treba "popraviti".
Sto je očito vrlo rašireno mišljenje, sudeći i po ovom "obrazovanom" i "finom" forumu.
Pretpostavljam da u takvim situacijama psiholozi i psihijatri u svakom slucaju naravno razgovaraju i sa roditeljima i sa djetetom, odnosno s obitelji.
Posljednje uređivanje od seni : 12.02.2017. at 15:15
Meni se nekad cini da je moj " problematican" pubertetlija 10 x zreliji od dobrog broja ljudi koji pisu na ovoj temi.
Mislim, ako " problematicni " pubertetlija kaze mladoj sestri pri prvom odlasku psihologu : " Ne brini , reci sto te muci. Tu si dosla da ti pomognu." ne znam sto bih uopce vise napisala na temu.
Sirius izdahni i udahni.
Vjerujem da mala riba ima dovoljno pameti, da će besmislice u ponekim postovima (da, potrebno je stvari nazvati pravim imenom) naprosto zaobići.
Seni, bez sumnje imaš dobre namjere no svojim superiornim stavovima izazivaš dodatni otpor.
Vjerujem da mala riba ima dovoljno pameti, da će besmislice u ponekim postovima (da, potrebno je stvari nazvati pravim imenom) naprosto zaobići.
Naravno da nije bitno tko je uzrok problema. No svi smo samo ljudi; a ljudima je teško preuzeti odgovornost i odvažiti se na promjene.
Moji stavovi nisu uopce superiorni, ni najmanje. Samo su jasni.
Ne gajim nikakve simpatije ni prema alternativnim činjenicama, niti prema krivo shvaćenoj političkoj korektnosti.
Pa to bi trebali biti baš zlonamjerni roditelji.
Imaš krivo. Rade najbolje što u datom času mogu. Ne bih rekla da su zlonamjerni, oni bi rado da se problem riješi ali nekako bez njih, bez da se suoče s nekim stvarima ili donesu neke odluke.
Pa ako nisu spremni na suradnju i promjene kad im stručna osoba ukaže na problem, onda, da, baš bi trebali biti zlonamjerni, što naravno najveća većina roditelja nije i ako griješe, griješe iako misle najbolje.
Znači roditelji nepremni na suradnju sa stručnom osobom ili samo deklarativno spremni bi bili baš zlonamjerni roditelji - što sasvim sigurno nije baš česta pojava.
Ja itekako mogu zamisliti roditelje koji zažmire na svoje loše postupke i nakon što ih se na njih upozori, ali će marljivo voditi dijete kamo god stručnjak predloži.
Nisu zlonamjerni, nego nespremni mijenjati sebe i odnose s okolinom (jer bi se trebali prvo suočiti sa svojim problemima u prošlosti i sadašnjosti).
Ja sam recimo imala ovu situaciju kad mi je kćer par godina nakon što smo jednom bile kod logopeda to spočitnula.
Meni moja kcer spocitava odlazak logopedu svaki put kad ide i jos par puta izmedu odlazaka.
I što bih trebala?!
Dok god sam u odnosu ja odgovorna odrasla osoba cinim ono sto mislim da joj je potrebno.
Sad vidim da mi je nestao dio posta gdje sam napisala da sam joj objasnila zašto smo išle i naravno da bi ju ponovo odvela bez obzira sto je bila "lažna uzbuna". Htjela sam samo reći da trebamo biti spremni na to.
Veselje u roditeljstvu je u tome da prije ili kasnije , sto god napravio, biti ces -kriv.
prije ili kasnije dijete ce prigovoriti zasto si ga vodio.
ili zasto nisi.
Zasto si mu nesto dao.
ili nisi.
Uglavnom , sto god napravio , sigurno ces pogrijsiti.
slažem se potpunoVeselje u roditeljstvu je u tome da prije ili kasnije , sto god napravio, biti ces -kriv.
prije ili kasnije dijete ce prigovoriti zasto si ga vodio.
ili zasto nisi.
Zasto si mu nesto dao.
ili nisi.
Uglavnom , sto god napravio , sigurno ces pogrijsiti.
Beti, uopće nije važno kome si se obraćala
Sweety, dobar post.
Ja ništa ne kužum ovu temu
meda, je li tebi stavrno dobar post od sweety? Jer mi se čini da je ovaj tvoj zadnji upravo u suprotnosti s njenim.
Procitaj ga jos jednom ( ovaj od sweety).Ja ništa ne kužum ovu temu
meda, je li tebi stavrno dobar post od sweety? Jer mi se čini da je ovaj tvoj zadnji upravo u suprotnosti s njenim.
Niti meni nije bilo jasno prvi put, ali na drugo citanje sam shvatila da je ironija u pitanju.
Posljednje uređivanje od sirius : 12.02.2017. at 20:21
Haha, a tek kad potpisem beti
Ovak, sweety se vise orijentirala na pristup.roditelja, meni je to u redu sto kaze. Djeci fakat treba nekad rec da nisu centar svijeta. A nekad i roditeljima treba rec da je ok rec djeci da nisu centar svijeta.
Ali isto tako smatram da nije uvredu kad sr u skoli nekoga tako izdvaja i kad u tome sudjeluje cijeli razred. To jednostavno nije pristojno ponasanje. Pa nije pristojno nekome u drustvu okrenuti leda, a vikati ko se nece s nekim igrati bi trebalo tolerirat???
A meni je recimo zagonentno čime L. izaziva toliku netrpeljivost. (ali dobro, to sam JA, meni su socijalni odnosi bili i ostali misterija kao i mom detetu...).
Ja poznajem bar 3-4 deteta tog uzrasta i vrlo sličnog ponašanja, a i mnogo drastičnijeg, jedna curica čak pravi šokantno složene smicalice "drugaricama", pa ne samo da nisu iz društva isključeni nego su takva deca često vođe, u samom centru i vrhu popularnosti...Čak i ako nisu vođe, još nisam videla da u tom uzrastu ikog isključe iz društva jer je nezgodnog karaktera.
E sad, da li su deca iz okruženja od L. znatno socijalno osvešćenija od prosečnog deteta koje ja znam, ili je nešto drugo u pitanju, stvarno ne mogu da procenim.
Pa ne mora L. ciniti nista posebno da bi bila iskljucena.
Zasto bi morala? Kao da svaka zrtva koju iskljucuju u kolektivu radi ( ili NE radi) nesto specijalno?
Kad jednom budes meta i zivciras okolinu ,uopce nije tesko biti frustriran zbog svake sitnice.
Da, sirius, o tome i razmišljam.
Kako uopšte postaneš (i ostaneš) meta isključivanja?
Ne zbog prgavog karaktera, po mom skustvu. Ali mi smo dosta mala sredina, ukupno je oko 50 prvačića u 3 razreda, pa dopuštam da su pravila možda drgačija nego u prepunim razredima većeg grada.
Mima, sad vidim tvoj post- ja razmišljam isto kao i ti, moje dete je takvo, implusivno, i u jako zlobnim društvima je predmet zavitlavanja jer je socijalno naivna.
Ali MalaRiba kaže da joj je dete izuzetno promišljeno i odmereno?
sirius, možda si u pravu, rekla sam već da ništa ne razumijem.
meda, slažem se sasvim s ovim što si sad napisala.
Generalno, zbunjuju me ova snažna uvjerenja oko toga u čemu je točno problem.
Ma ja ti stvarno nemam pojma u cemu je problem.
Samo sam predlozila psihologa. Pa nastavila drviti po tome da psiholozi nisu babar roge, a djeca trajno ostecena ako s njim razgovaraju.
Pa to su baš dva potpuno različita obrasca ponašanja: djevojčice spletkarošice koje rade smicalice su obično baš izuzetno socijalno vješte, iako svoje vještine koriste u negativnom smislu, a impulzivna djevojčica je socijalno nevješta i to ju čini drugačijom, a time i pogodnom za isključivanje iz društva.
A ja, da sam roditelj s ovakvom situacijom, prvo bih razmislila kad, gdje i od kada se curica tako ponaša, i kad, gdje i od kada je vršnjaci odbacuju. Onda bih razmislila o no@inom savjetu. A od škole bih tražila da pomogne - ne vidim to kao zataškavanje, kako je Mima napisala, nego mislim da se zaista ne može puštati kao normalno da se razred tako ponaša prema nekome, bez obzira na to gdje je korijen situacije.
Edit: s ovim gore od Mime se pak slažem...
Posljednje uređivanje od vertex : 12.02.2017. at 21:01
Nekako sam posebno osjetljiva na iskljucivanje u kolektivu , ignoriranje, ne ukljucivanje u razne zajednicke aktivnosti, prozivanja o karakteru ekipe koja ignorira, kao dobronamjerna upozorenja kako se poboljsati, prozivanja za ovo ili ono...
Nedavno sam pobjegla od takvog mobinga na poslu, ovakva stara i mogu reci da to stvarno nije ugodna situacija.
Poseno za djecu koja sigurno misle da je problem samo u njima.
Pa sad, ja se stvarno ne sjećam kad sam napisala nešto o zataškavanju, ali sasvim moguće da jesam, nije da se sjećam što sam jučer pisala po forumu.
Naravno da u školi treba rješavati situaciju sa isključivanjem, to je uopće totalno neupitno - jedino što mislim, bolje rečeno znam, da se takve stvari ne rješavaju preko noći i tako da učiteljica djeci kaže: no-no djeco, to nije lijepo.
Međutim ono što je neka čudna pojava na ovoj temi, a ne znam hoću li je uopće i uspjeti opisati, je neki stav tipa: zašto bi L. trebala ići psihologu, a djeca iz razreda ne, pa nije samo ona kriva za situaciju. Nek i oni idu na razgovor u stručnu službu da se malo prestraše!
Ne treba dijete ići psihologu zato što je "krivo" za ovu situaciju nego zato što ima problem i treba pomoć.
Zato mi je drago da je n.grace iznijela svoje iskustvo - kao prvo, drago mi je što je psiholog pomogao njenoj kćeri, a kao drugo drago mi je da je napisala njihov primjer - njena djevojčica nije bila prgava niti impulzivna, nego dapače premirna i povučena i kao takva je postala žrtva bullyinga - dakle ona svakako nije bila "kriva" za nastalu situaciju, i sasvim sigurno nije išla psihologu jer je bila kriva, išla je da dobije pomoć (i divno je da je dobila pomoć).
Znači, odbacivanje, isključivanje, bullying su u svakom slučaju ponašanja za osudu i treba raditi sa razredom i djecom da se takve situacije prestanu događati - ali dijete koje je žrtva treba pomoć da se osnaži, stekne samopouzdanje, da se nauči nositi sa takvim situacijama i izvući iz njih, ili da se bolje socijalizira, da nauči kontrolirati svoje ponašanje itd. itd. Dakle ne zato što je krivo, nego da mu se pomogne.
hvala, Mima, upravo to sam htjela reći i ohrabriti roditelje da se ne boje potražiti pomoć stručnjaka
Da dopunim samu sebe, slažem se da se psihologu ne ide jer si kriv, nego da ti pomogne. I to ne da te popravlja, nego, recimo da ti da alate da se nosiš s nekim situacijama (tako to ja vidim, je l').
Sad, je li moguće da neko dijete to shvati kao dodatni pritisak i znak da s njim nešto nije u redu - to ne znam, a mislim da forumašice koje pišu o tome pišu iz takve neke bojazni.
Moje je mišljenje da roditeljska iskrenost prema djetetu uvijek da dobar rezultat. Pa ako dijete i pita zašto smo išli toj teti, onda mu se može reći da ona otkriva skrivene talente i dobre osobine te da će mu otkriti tajnu kako ih može primijeniti u svom razredu da bi se osjećao ugodno i stekao dobre prijatelje. Kasnije se priča može proširiti i na specifične situacije - npr.kako odgovarati na provokacije i ne dati se u njih uvući. A dijete počne obraćati pažnju na ponažanje drugih i automatski korigira i svoje.
Jako se puno može postići kroz igru, glumu, crtanje i modeliranje. Još je bolje u grupi jer dijete odmah dobije i povratnu informaciju.
Moja nikad nije išla na "popravljanje", išla je "naučiti nešto novo".
Evo:
Ja se inače slažem s tobom i n. grace.
hahaha vjerojatno sam ipak htjela upotrijebiti neku drugu riječ
Apsolutno potpisujem nou u ov im njenim zadnjim lostovima jer u potpu osti razumijem o kakvim roditeljima prica.Nazalost u obitelji imqm takav slucaj.
Vole obozavaju svoje dijete ali veliki dio uzroka problema lezi u njima i izbjegavaju kako vod znaju psihologa iako bi mogao pomoci djetetu jako puno. No tad bi isplivala njihova roditeljska uloga.
Da Mima postoje itekako takvi roditelji.
idem wae citat zadnje postove.
Ja sam svog sina odvela skolskom psihologu. Izložila problem i pitala kako može pomoći mom djetetu. I ne vidim zašto bi to bilo loše. I prošle godine i ja i dalje mislim da sam postupila dobro. Škola je shvatila da je problem stvaran, da ne želim tražiti isprike u ponašanju ostale djece.
Moj treći je nezgodan karakter i teško mu je zbog toga. I odbacuju ga, s pravom. I nekako, zahvalna sam ostaloj djeci jer tako pomažu mom da postane suradljiviji. Moj je baš jako samodopadan ilitiga egomanijak. Bistar je, duhovit i pronicav. Sve to samo povećava problem jer mu omogućava da kompenzira... Volim ga svim srcem, ali nije baš loveble. Činjenica da on ima tri prijatelja kojima je spreman biti prijetelj je moj veeeliki ponos. Ono, iako to ostala dvojica ostvaruju usput, ležerno i laganini, za njega znam da ta prijateljstva iziskuju napor. Lako je kad je pokazati primjerom dovoljno. Nismo svi isti, nekima primjer nije dovoljan.
I da, ti psiholozi stvarno jesu zahebani, često ti nekako uz dijete proture neki problem koji imaš sam, naravno, što sam ne bi priznao nikad. Pa tako sam stogod odplaces i otpustis i promijenis. Nije ugodno al je korisno. Tužno je da sam uvidis da si to isto mogao x godina ranije da je bilo pameti...
Posljednje uređivanje od casa : 12.02.2017. at 22:38
X
Ja na istom putu kao casa noa i Beti.
Znam 2 curice identicnog ponasanja u nasem okruzenju, ostala sam paf kad sam svjedocila potpuno neprikladnom ponasanju jedne curice jernisam znala da se tako ponasa.priupitala sam svoju kcer kako sto..i rekla mi je da je to njeno uobicajeno ponasanje i da se ona zato ne druzi s njom. Bas mi je iskreno laknulo jer bi joj ja sama rekla da se makne od takvog djeteta. Inace sam stava da si sama bira drustvo al bas mi je laknulo kad je i sama dosla do tog zakljucka u vezi ove curice.
Mama i tata inace odusevljeni ponasanjem svoje kceri jedinice kamoli da bi rijec kakvu ( ili Boze sacuvaj NE) uputili da se neke stvari ne rade tj da nije lijepo to raditi drugima. Ocito je bilo slijepcu da je dijete sebi centar svemira i da ocekuje da drugi plesu po njenome.
Mah...
Posljednje uređivanje od Lili75 : 12.02.2017. at 23:59
Casa, najmanje se tu radi o "pameti".
Kada bi se ljudska priroda dala svesti na 3 prostoproširene rečenice, ne bi postojali ni vračevi, ni svećenici, ni razni savjetnici, savjesti, coachevi, ni psiholozi, pedagozi, psihijatri, ni svi mogući mudri ljudi koji imaju i intuiciju i znanje kako pomoći ljudima.
a umjetnost i literatura bi nam bila ala Ana Žube.
Posljednje uređivanje od seni : 13.02.2017. at 10:52
Pravila pisanja postova
