Da, da... povlašteni položaj u obitelji je dio priče, ali ne može se tu ništa učiniti. Nije za to nitko kriv ili zaslužan.

S druge strane - što učiniti? Moj E. se nikada nije baš dobro uklopio u svoj razred (od prvog do osmog) ali nije on bio jedini faktor. Taj razred je doslovce bio pun nasilnika, neodgojene djece, ovakvih, onakvih...i kad se to sve (zajedno s nekooperativnom učiteljicom) stavi na hrpu - dobije se neugodna kombinacija.

ALIII gdje smo mi našli rješenje: glazbena škola! Kad smo starijeg sina upisali u trećem osnovne, moj mlađi (tada u drugom osnovne) rekao je "Idem i ja". To je bila NAJBOLJA odluka. U glazbenoj školi bila je odlična atmosfera, to mu je išlo, bio je među najboljima, ni njegove smetnje čitanja nisu dolazile do izražaja i ta škola mu je bila psihoterapija. Imao je sredinu u kojoj se dobro osjećao.

Dakle, vidi što bi se za tvoje dijete moglo naći. Možda u prvom razredu baš i nema puno ponude (škole obično to nude od drugog razreda) ali ako ima neka aktivnost koju voli, štajaznam strani jezici, ples ili ritmika, gimnastika i drugi sportovi - upišite dijete da vidite kako joj to utječe na socijalizaciju. Ponekad u razredu STVARNO nema intelektualnog i emotivnog para za ovakvu djecu koja su iznad prosjeka u nekim segmentima (intelektualno) a često kaskaju na drugim područjima (emotivno). Ovo je dob u kojoj treba ISPROBATI što djetetu paše. Kćer moje kume našla se u plesu, moj mlađi u glazbenoj školi, moj stariji (iako je i on završio glazbenu) se bolje snašao u informatici i filmskoj umjetnosti. Tome služe slobodne aktivnosti. Društvo u razredu NE biraš, nego moraš naučiti to podnositi i izvući najbolje za sebe bez gaženja po prstima. SLobodne aktivnosti BIRAŠ i to je ono što si nađeš po svojoj volji, pa je i motivacija drugačija. Mojim sinovima su slobodne aktivnosti pomogle da podnesu frustraciju škole.

Sretno! Sve će to doći na mjesto.