Čitajući ovu temu stekla sam dojam da dio forumaš(ic)a doživljava psihologa maltene kao baba-rogu. Ili, da ublažim, kao neko krajnje rješenje koje preostaje kad više ništa drugo nije moguće učiniti.
Ako je takvo shvaćanje profesije psihologa i u mjerodavnim institucijama, onda me ne čudi zašto toliko škola nema psihologa kao dio stručne službe i podrške učenicima i roditeljima
Inače, baš me razveselio jedan od postova (mislim, cvijetin) koji kaže da oni koji rade probleme trebaju ići pedagogu na razgovor, pa da se u*eru. Kod mog djeteta u školi pedagogici se ide na čašicu razgovora i na tužakanje drugih iz razreda ili čak na tužakanje drugih nastavnika
 |
|||
