Mi smo do sada i sa skolom i sa uciteljicama imali super iskustva. U prosloj skoli dijete nije bilo odbaceno, nego je uciteljica primijetila neke promjene u ponasanju, vise na nastavi nego izvan nastave, i kad smo joj rekli da je doslo do nekih promjena u obitelji predlozila je da ide na razgovore kod skolskog pedagoga (ili.psihologa, ne sjecam.se vise, jer imaju oboje). Dijete je to isto normalno prihvatilo. Objasnili smo mu svi zasto ide i njemu je to bilo pozitivno iskustvo.

Nije to.bio neki tezak ni neocekivani problem, i stvarno smo s njim o svemu razgovarali, ali svaka pomoc je dobrodosla. I meni je super da je to uciteljica predlozila, to gledam na pomoc s njene strane nama osobno, jer nas je vec dosta upoznala i znala da se trudimo, al okolnosti su takve kakve jesu i dobro ce nam doci pomoc.

Sad smo u novoj skoli i uciteljica fakat radi na zajednistvu, i kad je bilo.par situacija da su neka djeca bila bezobrazna samo zato sto je neko novi dosao, razgovarali su o tome na satu razrednika i na roditeljskom je rekla da je duznost svih, i roditelja i djece da pomognu novom uceniku da se uklopi. A situacija uopce nije bila nesto alarmantna, imao je on vec puno prijatelja u razredu, bio kod drugih doma, oni kod nas itd. Al me stvarno ugodno iznenadilo sto je uciteljici vazno da se svi osjecaju ok. Naravno da i mi radimo na tome, al mi nismo u skoli da vidimo sto se tocno dogada niti mozemo reagirati.

Sta sam sad sve napisala...ukratko, mislim da skola mora preuzeti isto dio odgovornosti za to da se svi uklope i snadu ili kako vec to nazvali. A i svaka sa strane je dobrodosla. Ispada da je ok traziti pomoc na internetu, al nekog psihologa traziti za pomoc nije. Hvala bogu da je to kod nas sve pristupacno cijenom, ili postoji u okviru institucija.