Pa sad, ja se stvarno ne sjećam kad sam napisala nešto o zataškavanju, ali sasvim moguće da jesam, nije da se sjećam što sam jučer pisala po forumu.

Naravno da u školi treba rješavati situaciju sa isključivanjem, to je uopće totalno neupitno - jedino što mislim, bolje rečeno znam, da se takve stvari ne rješavaju preko noći i tako da učiteljica djeci kaže: no-no djeco, to nije lijepo.

Međutim ono što je neka čudna pojava na ovoj temi, a ne znam hoću li je uopće i uspjeti opisati, je neki stav tipa: zašto bi L. trebala ići psihologu, a djeca iz razreda ne, pa nije samo ona kriva za situaciju. Nek i oni idu na razgovor u stručnu službu da se malo prestraše!

Ne treba dijete ići psihologu zato što je "krivo" za ovu situaciju nego zato što ima problem i treba pomoć.

Zato mi je drago da je n.grace iznijela svoje iskustvo - kao prvo, drago mi je što je psiholog pomogao njenoj kćeri, a kao drugo drago mi je da je napisala njihov primjer - njena djevojčica nije bila prgava niti impulzivna, nego dapače premirna i povučena i kao takva je postala žrtva bullyinga - dakle ona svakako nije bila "kriva" za nastalu situaciju, i sasvim sigurno nije išla psihologu jer je bila kriva, išla je da dobije pomoć (i divno je da je dobila pomoć).

Znači, odbacivanje, isključivanje, bullying su u svakom slučaju ponašanja za osudu i treba raditi sa razredom i djecom da se takve situacije prestanu događati - ali dijete koje je žrtva treba pomoć da se osnaži, stekne samopouzdanje, da se nauči nositi sa takvim situacijama i izvući iz njih, ili da se bolje socijalizira, da nauči kontrolirati svoje ponašanje itd. itd. Dakle ne zato što je krivo, nego da mu se pomogne.