Pamet je bila spomenuta figurativno, jasno je meni odavno da nešto znati racionalno ne znači prihvatiti isto pa djelovati u skladu s tim. I baš zato su ti lozi potrebni.
Ma znam da znaš, nego mislim da nije zgorega jos jednom to naglasiti.
A ja ne znam zašto svi skaču na nas koji smatramo da psiholog u ovom trenutku nije potreban, barem ne direktno djetetu
Mislim da ovdje nitko nije apriori protiv psihologa, nego smo jednostavno priložile neka rješenja koja bi mogla raspetljati situaciju bez odlaska psihologu. Ono, kad dobiješ temperaturu, prvo popiješ analgetik, čaj, med, legneš u krevet i nadaš se da će proći Ako ne prolazi, onda se zaputiš liječniku. Ne zato što imaš nešto protiv liječnika, nego zato što si smatrao da u toj situaciji možeš riješiti problem i bez liječnika.
Pa da, ali tek nakon što si x puta imao temperaturu i znaš da možeš i bez liječnika. Ako imaš bebu mlađu od mjesec dana koja dobije temperaturu vjerojatno ćeš odjuriti doktoru isti tren. S dvogodišnjakom kojem curi nos i ima temperaturu već po tko zna koji put nećeš ići odmah doktoru, jer imaš već iskustvo s tom situacijom.
Rehab meni su tvoji savjeti skroz ok. Samo mislim da čovjeku mora dobro pasti grah, u smislu da imaš tu školsku zajednicu ( krevet, med, inhaliranje morske vode) koja može raspetljati situaciju. I tu dijelim mimino misljenje, da ta pomagajuća zajednica uopće nije pravilo.
Ja kad kažem psiholog, mislim uvijek na kombinaciju roditelj i dijete. Odnosno mislim da se to podrazumijeva. Barem danas. I potpuno je jasno i logično, da i roditelji preko "očiju" druge stručne osobe (ili ako imaš sreću neke bliske mudre i iskusne osobe) dobije i svoju sliku u ogledalu. Pa roditelji su prvenstveno ljudi, te to kakvi su ljudi po strukturi ličnosti, temperamentu, karakteru, "kosturima u vlastitom ormaru" određuje u najvećoj ili vrlo velikoj mjeri i kakav su tip roditelja. Pa kao što dijete treba vrijeme, da procesuira situaciju, terapiju i ostalo, to isto vrijeme treba i roditelj.
Meni je stvarno nejasno to razmišljanje kako će roditelj nakon sto mu psiholog npr. ukaže na neke problematične/"neuralgične" točke vlastitog ponašanja odnosno karaktera ili ličnosti, otiči kući, te sljedeće jutro u 08.00 sati postati druga osoba. Jer naravno, inače je "nesuradljiv" roditelj.
Kad bi to tako bilo, ne bi niti radionice, niti terapije trajale tjednima, mjesecima, a ponekad i godinama.
Ja osobno u svakom slučaju se čuvam bilo kakvih "dijagnoza" tipa: tipa ah, razmaženo, centar svijeta, jedinica!!!, roditelji koji ne znaju reci ne i slično, obzirom da niti poznajem maluRibu, niti dijete, niti obitelj, niti ostalu djecu u razredu.
Mislim "čuvam" se dijagnoza (pogotovo "prostoproširenih") i u situacijama kada poznajem ljude, ali recimo da bih onda mogla imati neki uvid, te neko mišljenje o situaciji. A ako sam upitana , te mislim da bih mogla pomoći, rado podjeljim to mišljenje.
Jasno mi je naravno, da nitko tu na forumu nema uvid, ta da svatko iz svojih cipela daje savjete, odnosno pretpostavlja što bi moglo pomoći.
To je naravno dobro, jer mozda može i malojRibu otvoriti neke nove horizonte.
Međutim nakon sto je otvaračica posta opisala situaciju, koja nije od jučer, te opisala koliko dugo i često oni s djetetom razgovaraju o tome, s učiteljicom pokušavaju naći neko rješenje, pokušavaju s nekom vrstom kažnjavanja utjecati na ponašanje, pitaju za savjete na forumu i i i...
mi je pomalo komično davati savjete tipa: morate objasniti djetetu kako se treba ponašati u školi, ili ah dijete vam je jedinac - sigurno je neko egocentrični, razmaženo derište. (ovo ja malo idem u hiperbole, u smislu jasnoće, što je pjesnik htio reći)
U tom kontekstu se meni čini da bi "oko" neke stručne osobe moglo biti od pomoći. Kojim putem i kako...(idu prvo roditelji, idu zajedno, ili odvojeno, ili ovako, onako) su finese i tehnike.
što nikako ne znači, da nećeš istovremeno i kuhati čaj, davati čaj od lipe, propolis i cvjetni prah.
Nego, tko o čemu, ja o istraživanjima… ima jedno zgodno od UNICEF-a – podrška roditeljima u zajednici.
http://www.unicef.hr/wp-content/uplo...mlade_dobi.pdf
Nije baš nešto popularan , ali i ovo je istraživanje na razini cijele HR, sigurno mnogima nije ni dostupan ikakav, a kamoli besplatan.U ovom nas je istraživanju zanimalo koje izvore savjetodavne podrške preferiraju roditelji djece u razdoblju ranog djetinjstva te im je postavljeno sljedeće pitanje: Kad imate pitanje ili trebate savjet vezano uz Vaše dijete ili djecu, npr. o njegovom razvoju, o tome kako se ponaša ili osjeća i slično, koga biste najradije pitali za savjet, s kim biste najradije razgovarali o tome?” Psiholog je na 8. mjestu, a navelo ga je 7% roditelja.
Oko 66% roditelja navelo je da su se savjetovali s nekim stručnjakom ili potražili savjet stručnjaka, vezano uz pitanja roditeljstva, odgoja ili nekog aspekta djetetovog razvoja,dok se na niti jedan od navedenih načina nije savjetovala trećina roditelja. Među tih 66% roditelja, 15% njih se obratilo psihologu.
Nego, ja sam bila "sto puta" kod psihologa, i opet bi išla da ne znam što da radim. Općenito, ja tražim savjete na svim mjestima, otvorim ovdje temu, zovem Telefončić, čitam tonu toga (i knjige i forume) dok si ne posložim stvari u glavi. Uvijek su me fascinirali roditelji "koji su sigurni u sebe, koji znaju što rade, koji pitaju samo jednu osobu za savjet"... naravno da sam ja roditelj i ja odgajam, ali u mnogo situacija nisam bila sigurna što treba napraviti. Niti sam mislila da je ono što je meni palo napamet jedino ispravno.
S vrtićkom psihologicom sam se srela prvi put na UNICEF radionicama "Rastimo zajedno" i to mi je bilo genijalno. Onda sam još jedno 2-3 puta otišla kod nje kad nisam znala što da radim sa svojim divljacima. Konačnu točku na "i" mi je dao još jedan drugačiji ciklus radionica kod nje, i tad sam si svašta posložila u glavi. A moram priznati da se na tim drugim radionicama dogodilo upravo to što je netko spomenuo - ona je pošteno secirala nas roditelje, a ne našu djecu. I tad sam shvatila na koliko pitanja sama sebi moram odgovoriti prije nego počnem postavljati milion pitanja o tome što da radim s djetetom koje se ponaša ovako ili onako.
Meni je to super. Išla bih psihologu češće nego frizeru . Blago onom tko (misli da) ne mora .
I samo da se nadovežem na postove bb, to kad te psiholog "secira", ne znači da si ti kao roditelj, kriv, zao, zlonamjeran.
A mislim da je jedan od problema, što je to jedna, moglo bi se reći, vrlo raširena percepcija. Koja onda i negativno djeluje na roditelje, da uopće potraže pomoć kad im je potrebna.
Naravno da ima zlonamjernih, otrovnih, nebrižnih, jezivih roditelja. No oni su, ja bih rekla, u postotku gledana vrlo mala skupina.
Većina roditelja pokušava najbolje što može. Neki imaju veću, neki manju sposobnost samorefleksije. Nekima pak potpuno nedostaje. Neki nose svoje rane i kosture na leđima, te nisu uopće ni svjesni koliko to određuje njihovo ponašanje.
Kod nekih se njihov temperament i karakter nezgodno poklopi sa djetetovim temperamentom i karakterom. A gdje su tu jos i braća i sestre, uža, sira obitelj, zajednica, susjedstvo, i i i .... Slučajnost, sudbina i puno drugih činioca.
A roditeljstvo je naprosto prvenstveno odnos dviju ljudskih jedinki, sa svim zakonitostima, ljepotama i strahotama koje su odnosu kao takvom imanentne.
A da bi stvar bila jos kompliciranija, tu dolazi bezuvjetna ljubav, odgovornost i autoritet /vodstvo koji roditeljska uloga u sebi nosi.
Da tako, "secira" = da postavlja meni pitanja, zašto ja nešto radim ovako ili onako, zašto je meni nešto bitno ili ne... ne da mi govori da ja loše radim stvari, nego mi pomaže shvatiti zašto ja nešto radim ili ne radim na ovaj ili onaj način, i što bi to moglo značiti u odnosu na dijete, na moje ponašanje prema njemu, na njegovo prema meni, prema drugima... i da mi onda "klikne" što radim dobro, a što ne. A to "ne radim dobro" ne znači da sam loša, nego mi pomaže shvatiti što ja mogu napraviti da nešto funkcionira drugačije, bolje...
Da još mogu nagovoriti tatu, baku, dedu, rodbinu i susjede da krenu...
Ajme koliko pravopisnih grešaka
Peterlin mogla si mi i onaj krivi zarez maknuti kad si podebljala rečenicu.
Udaljili smo se od početne teme, ali MalaRiba sigurno razumije da sad govorimo općenito.
Skepsa prema psiholozima ima svoju pozadinu još u onom vjerovanju - dijete je moje (naše), mi smo ga napravili, jedini smo kompetentni odlučivati o njemu i za njega, bit će onako kako mi kažemo, svatko je izdurao s djetetom pa ćemo i mi, što se tu ima učiti i slušati sa strane itd, pa tako imamo gomilu izgubljenih odraslih ljudi koji uspješno dalje projeciraju greške svojih predaka na iduće generacije.
Sve što počinje sa "psih-" ima nezgodnu konotaciju pa će i za djecu i odrasle promatrači sa strane potiho i značajno kimnuti glavu uz konstataciju "to je onaj/ona koja ide psihologu/psihijatru".
Općenito se često smatra nesposobnima one roditelje koji problem s djecom ne mogu sami riješiti, a jel, priroda ih je stvorila da budu roditelji i u roditeljstvu se sve tako lijepo i prirodno odvija da ne treba nikakva intervencija sa strane. Savjetodavci jedino ne kažu koliko dugo se stvar treba prirodno "liječiti" i koja je to visina vodostaja kad roditelj smije legitimno izjaviti da mu je voda došla do grla.
Da "prirodne" metode MaleRibe daju rezultate, ne bi tražila pomoć. Ja slučajno vrlo dobro znam kako izgleda kad se nad djetetom vrši buling i koliko vremena treba da dijete počne shvaćati da je to buling (i da kaže roditeljima da se nešto događa odnosno da pokaže jasnu reakciju). Mima je već napisala da se situacija u razredu neće promijeniti sve dok djevojčica ne promijeni svoje ponašanje i reakcije. U mom slučaju (koji, doduše nije bio isti) situacija se potpuno promijenila u trenu kad je dijete prestalo pokazivati slabost (prestala reagirati na provokacije) i kad su joj ocjene jako popravile pa nije bilo prilika za ruganje na tom polju. Paralelno s tim počela je vjerovati da može sve pa joj je i samopouzdanje naraslo.
Da, rasprava je postala psiholog (profesionalac) vs. ne-psiholog. Možda bi bili dobro otvoriti novu temu (moderatori?).
U svakom slučaju hvala na različitim mišljenjima i savjetima. Razlikuju se kao što se i mi razlikujemo kao ljudi.
Ovaj vikend sam upotrijebila ''nisi centar svijeta i moraš promijeniti ponašanje inače nećeš imati prijatelja'' premisu - i nije mi se slomilo srce.
Naša L. se mora naučiti nositi sa frustracijama, koji god im bio uzrok. Da je strašno strašno - nije, ima i gorih stvari, ali da treba reagirati - bome treba, da bi svia bilo ljepše. Ja razred ne mogu mijenjati, ali mogu pomoći mijenjati svoj dijete, ako mogu i koliko mogu, ako treba i uz pomoć.
Dijete inače nije razmaženo (po MOJIM kriterijima, meni je razmaženo dijete ono koje se npr. baca po podu dućana jer nije dobilo čokoladu i odgovara onako kenjkavim tonom - no dobro to je zasebna rasprava - što čini razmaženo dijete). Ali jedinica jest, ne našim izborom.
Isto tako, netko je napisao - i dobro uočio, da bi svatko maknuo vlastito dijete od djeteta koje gura, zeza, zadere se - pa i ja bih makla svoje. Naravno da me kao mamu boli to što je moje dijete ono od kojega bi se trebalo micati.
Znam da su maleni, znam da su prvi razred, znam da je jedan dan ovako, a drugi onako (zvali smo jednu djevojčicu iz razreda na igru s čijom sam se mamom skompala - i ta je djevojčica rekla da je kod L super i da ima super sobu ima puuuno igračaka (a ima mali sobičak i prosječno igračaka ali puno knjiga) - i cijeli razred je rekao: Uuuu, mi isto želimo kod L.!!)
In the world I grew up in, a typical family had two or three children. My childhood friends were all members of such stereotypical families. If not two kids in the family, then three; if not three, then two. Families with six or seven kids were few and far between, but even more unusual were families with only one child.
I happened to be one of the unusual ones, since I was an only child. I had an inferiority complex about it, as if there were something different about me, as if what other people all had and took for granted I lacked.
I detested the term "only child." Every time I heard it, I felt something was missing from me--like I wasn't quite a complete human being. The phrase stood there, pointing an accusatory finger at me. "Something's not quite all there, pal," it told me.
In the world I lived in, it was an accepted idea that only children were spoiled by their parents, weak, and self-centered. This was a given--like the fact that the barometer goes down the higher up you go and the fact that cows give milk. That's why I hated it whenever someone asked me how many brothers and sisters I had. Just let them hear I didn't have any, and instinctively they thought: An only child, eh? Spoiled, weak, and self-centered, I betcha. That kind of knee-jerk reaction depressed me, and hurt. But what really depressed and hurt me was something else: the fact that everything they thought about me was true. I really was spoiled, weak, and self-centered.
(Murakami, South of the Border, West of the Sun)
Mala Riba samo naprijed dalje!
Vidiš da joj nije bilo ništa od jedne takve rečenice, dapače to je za njeno dobro, učiš je životu, ne treba ti se slamati srce kad joj to govoriš inače joj radiš medvjeđu uslugu. Polako korak po korak. Sretno!
Mima, jel imaš neku poantu? Misliš da je razmažena, to želiš reći citiranjem Murakamija?
Naravno da ne. Zar ne vidiš koliko je ironičan ovaj citirani tekst? Želim reći baš ono što u tekstu piše - kako svijet u kojem živimo doživljava jedince. I želim ti ukazati da si valjda u svakom postu koji si napisala na ovoj temi naglasila da ti je kći jedinica, i to ne vašim izborom.
Vrlo jednostavno. Mala vam je razmažena. Uslijed svih današnjih dostupnih socio-psiho i onih tekstova, upitnika i folozofija, naginjemo rečesto tome da djetetovom onašnju ne udijelimo pridjev kojimu pripada.
Da sam ja svojoj dozvolila, bila bi dans ista ko tvoja. isto joj je 7.
Meni je baš bilo lijepo i osjećala sam se povlaštenom kao jedinica, tako da, Murakami, ne drami.
šafran dobro se usudiš, sad će krenuti rafali...
Misliš da me briga Šta je forum naspram pravog života, ništa, nula.
Nego, sorry poispaala mi slova u žurbi, što ono htjedoh reći, da, mala je razmažena. Za to ne trbaš biti nikakav expert sa diplomom sa Harvarda.
Moj olakotna okolnost je bila rođenje brata. Da vidiš kako jedinica, mezimica, počinje učiti što znači kompromis u životu, suradnja, ustupci itd...
Posljednje uređivanje od šafran : 13.02.2017. at 14:58
Eh da i još nešto, što mi je zapralo oči. Učiteljica se usudi u 1 razredu OŠ prije prvog poludogišta ocijeniti dijete kao jedno od pametnijih u razredu
Mašala. Našoj to ne bi palo na pamet, iako mi osobno znamo da mala jest jedna od najpametnijih, to baš znači ono, zasuči rukave i rad red i disciplina.
To šta ona ima neke potenicjale koje moguće druga djeca nemaju, mogu komotno objesit mačku o rep ukoliko stvari presputim slučaju, tj. joj ima pametno dijete pa mu je ovo i ono dozboljeno, ili idem potražiti pomoć psihologa jer nemoguće da je tako pametna, a toliko razmaena, bezobrazna, egoistična itd...
Sirius mala je sigurno isfrustirana jer ne zna gdje su joj granice koje je trebala naučiti puno ranije od 7 godina.
A kako vi znate da je vaša jedna od najpametnijih? Radite s razredom više nego učiteljica?
Po rezultatima vertex, ali to nije ni bitno, do toga ionako ne držim previše. Možeš ti imati IQ 320, sve ti badava, aukoliko nemaš radne navike i socijalnu kompetetnsnots tj. ako si nedogojen, bez manira itd...
Kužiš Sirius.
Bistro dijete se često brzo uoči, ali naravno da to ta budućnost ne znači ništa.
Jedinac može, a i ne mora biti razmažen.
Mi ovdje svi možemo samo nagađati zašto se dijete nije otprve uklopilo.
Ono što je na roditeljima jest da nađu rješenje kako misle da je najbolje.
Btw. otkada je odgoj sačinjen od klečanja na kukuruzu...ali dobro, kužim...
Pa nikad se ne zna šta je za badava, šta nije za badava, životi svakako ispadnu. Svakako, pamet uvijek dobro dođe, radne navike također, a i maniri.
Djevojčica iz posta jako dobro funkcionira u društvu odraslih, što bi meni značilo da nije baš riječ o razmaženosti.
Posljednje uređivanje od vertex : 13.02.2017. at 15:24
Ima djece, kao i štenadi, rode se dominantna. Dozvoli i njeguj to, dobit ćeš razmaženog, neuuklopljenog, asocijalnog psa.
Samo da napomenem, volim životinje, ponekad i više od ljudi, dakle ovo nije uvreda.
I odjavljujem se s teme, hvala svima koji su imali iskrenu namjeru pomoći, posavjetovati.
Jedna od najegoisticnijih i narcističnijih osoba koje sam u svom poslovnom okruženju upoznala, ono baš osoba koja jedino i isključivo u svemu gleda samo osobnu korist i kad može gazi sve oko sebe (ovo je vrlo diplomatski opis, suzdržavam se plastičnijega opisa), uvjerena u svoju izuzetnu i svekoliku pamet, naravno sve to vrlo inteligentno umota i prekrije, (dakle ne baca knjige i ne gurka kad drugi gledaju , s naglaskom - kad drugi gledaju) dolazi iz obitelji sa troje (3) djece, vrlo tradicionalnog odgoja - u kojem ima više nego dovoljno NE-ova.
Doduše kad naleti na poneki tvrđi orah, koji nakon nekog vremena sasvim lijepo prozre tu manipulaciju, te se ne da prevesti žedan preko vode, bude tu i metaforički rečeno i "bacanja po podu".
Osim toga, mene osobno puno više zanima što o mom djetetu imaju za reći njeni vršnjaci, nego odrasli. Djeca u toj dobi su još uvijek vrlo ispravna i iskrena. meni bi to bio mega signal da nešto ne štima, ne sa njom, nego sa nama.
Šafran, ovakvom isključivošću pokazuješ upravo ono protiv čega se sama u odgoju boriš.
MalaRiba, držim fige da cura nađe svoj put.
Nisam sudjelovala u raspravi, ali sam je pročitala. Sretno! Ima puno različitih mišljenja, na tebi je da odvagneš i poduzmeš što smatraš ispravnim.
Inače, ovu temu sam čitala jer se bojim da i mene možda čeka nešto slično, kad mali krene u školu. S tim da je njegovo ponašanje već i vrtiću malo "problematično". Rekla bi da smo se mi nekako odlučili za pristup od šafran, pokušavamo mu postaviti granice i nekako ga usmjeriti da se pokuša prilagoditi društvu. I da shvati da ne može sve uvijek biti po njegovom.
A vezano uz jedince: cura, koja je 5.5g bila jedinica nije razmažena niti 5% koliko braco. Dapeče, rekla bi da su baš postali puno zahtjevniji i razmaženiji jer su se morali takmičiti za pažnju.
Meni dođe zao kad vidim da neke odrasle na temi nisu dovoljno disciplinirali kao djecu.
Jer mozda bi tada imali malo vise obzira prema drugima i manje egocentricnosti.
MalaRiba, sretno!
Mene bas sad zanima kakva su to razmazena djeca, sto ih tocno cini razmazenima. Ono, na koja pitanja moram tocno odgovoriti pa da prestanem razmisljati u smjeru u kojem razmisljamo vec neko vrijeme i da slegnem ramenima, kazem da smo zahebali i da cu drugi put bolje. (Ili da ubacim kukuruz u odgojne mjere. )
Tu smo negdje kao i Deaedi; pratim temu od pocetka. Jedino sto on ima 4 godine i ici ce u skolu nesto prije 6. rodjendana i cesto se mucimo sa susretanjem na istoj ili slicnoj valnoj duljini. Zapravo, doma je sad prilicno ok, ali u preschoolu je, recimo, nikad dosadno.