Kaae prvotno napisa
Poznajem prilican broj emigranata, s djecom koja su preselila iz jedne zemlje u drugu, s onom rodjenom u novim prebivalistima, s oba roditelja stranca, jednim stranim roditeljem... i uglavnom ne vidim nikakve probleme oko toga, osim eventualno kad ih stvore sami roditelji.
Ja sam vani sedam i pol godina. Ono sto me "prati" je hrvatsko drzavljanstvo, govorim naravno jos uvijek hrvatski jezik (i trudim se da ga govore i djeca, rodjena vani), ponekad mi je bas zao sto je ostatak obitelji daleko... ali ovo ovdje je dom. Bas smo nedavno dosli iz posjete Zagrebu, gdje sam provela vise od tri desetljeca i da, bilo je lijepo vidjeti rodbinu i prijatelje, ali to nije vise to, Zagreb nije vise dom. Zadrzala sam neke obiteljske tradicije, neke su mozda bas stvarno hrvatske, neke sam namjerno odbacila, a neke su jednostavno iscezle, sto valjda znaci da mi/nam nisu bile bitne. U isto vrijeme sam usvojila neke nove cisto zato jer nas tako veseli.
No vjerujem da se sve skupa razlikuje od osobe do osobe. Ja sam otisla jer sam tako zeljela, nije bila situacija gdje su me na to prisiljavale bilo kakve prilike (osim cinjenice da sam htjela zivjeti sa strancem i da je ovo imalo vise smisla od bilo koje druge opcije). Kad nam dosadi boravak tu gdje jesmo, otici cemo mozda u neke nove pustolovine. Plus, valjda je jos bitno naglasiti da ja ne osjecam nikakav poseban nacionalni identitet, ovakav ili onakav, sto ne znaci da ne postujem zemlju/zemlje u kojima zivim, ili da ih ne volim. Naprotiv. Volim se osjecati kao gradjanin svijeta i tako se ponasati.