uh! nadja se vec danima ponasa kao magarence. ustane vesela, ode da pere zube pevajuci, vrati se , ja pocnem da joj skidam papuce i -nastupi cirkus. pocinje vristanje iz sveg glasa,uz zapomaganje "JA CUUUU!". ako joj i dozvolim da ucini sta je naumila, vristanje se nastavlja jos neko vreme. taman se umiri, ja krenem da joj oblacim majicu, ukoci se kao ekser uz uzvik:"NEEECU TOOO DA OBUUCEM". ja objasnjavam kako nista drugo nije spremno za obuci, kako cu zakasniti na posao, da ce se smrznuti... a para krece da mi sisti kroz usi. ona se otima i gura me od sebe. jedva se savladjujuci, odmicem se od nje i odlazim da se obucem, svesna da cu sigurno zakasniti. smirivsi se, vracam se do nje i ozbiljnim glasom joj govorim kako cu je sada, milom ili silom , obuci. mirno mi pruza nogicu, ja je oblacim i krecemo. na putu do auta peva kao da se nista nije desilo!
ovakve situacije se desavaju u poslednje vreme i po nekoliko puta na dan. najcesce uspem da zadrzim pribranost, ali jutros mi je bas bilo tesko. dosla sam na posao pokisla i ljuta. sta da radim? da li da je pustim da besni ili da malo ostrije reagujem na ovakve ispade? kada je u takvom stanju, ne prihvata ni moj zagrljaj,niti registruje ono sto joj govorim.