 |
|||
Jel'?AdioMare prvotno napisa
Zanimljivo
Ti se popikneš u mene, ja ti odgovorim i onda sam ja naporna?!?
Obrnuta psihologija?
Hahaha, uljepšala si mi dan
Mene isto nije briga što pišeš sve dok ne diraš u mene.
Daj odrasti.
A u međuvremenu imaš ignore opciju.
tanči, od sad ću paziti da se ne popiknem osim u govno, ni u tebe.
evo, da nije bilo ovog topika, ja bih se u slučaju ozbiljnih psihijatrijskih problema, bez ustezanja odmah obratila u kukuljevićevu (da sam u zg), kao što bih se odmah i bez ustezanja obratila na hitnu psihijatriju u rijeci.
e sad, druga je stvar što ja u svojoj glavi percepiram kao ozbiljno i hitno. ne znam, sin od kolege je bio s njim/tatom na kavi, dignuo se s kave da ide malo prošetati i - nestao. tražili ga dva dana, našli u teškom psihičkom stanju. npr. i, btw, ima samo riječi hvale za boravak sina u bolnici (mjesec dana, čini mi se).
inače, vezano uz temu topika, obzirom da nisam baš puno znala o tome osim sjećanja (mutnih) iz adolescentnih dana, a volim biti upoznata da me ne iznenadi, jučer sam malo pročitala, a onda i pričala s j, baš me zanimalo što on kaže. pa evo, ako vas zanima, iz perspektive jednog 15,5-godišnjaka.
on kaže da zna dosta njih koji se režu. on ih percepira kao pripadnike subkulture, oni umjetnici i darkeri (tako on kaže). kad sam ga pitala jel zna zašto to rade izrecitirao mi je s neke radionice valjda - da zamijene psihičku bol fizičkom.
a onda nastavio da su stalno u nekim problemima i da im je iz nepoznatih razloga kul rezati se. onda sam mu malo ispričala raspravu s topika i rekla mu da bih ja inzistirala na odlasku na terapiju, bez obzira na otpor. pa smo malo oko toga- on tvrdi da, barem oni koje on zna, svi misle da su im roditelji glupi i da nemaju pojma i da nema šanse da pristanu na nikakvu pomoć jer im ne treba nikakva pomoć. ali da se njemu isto čini da tu nešto ne štima.
pa sam ja rekla da me to baš i ne bi bilo previše briga, a valjda psihijatri znaju kako razbiti taj otpor i doći do njih. pa smo se malo oko toga prepirali. on superiorno tvrdi da bi ih preveslao da sve zadovolji, a on bi i dalje po svom. (ne za taj problem, nego neki njemu bliži, ovo rezanje mu je grozno i skroz nerazumljivo)
i tako, zanimljivo mi je bilo slušati ga i njegova razmišljanja.
Inače mislim da je baš loše to što nekoga ovaj topic može odvratiti da se u slučaju potrebe obrati na hitnu psihijatriju u Kukuljevićevoj, pa ću opet napisati da se sasvim sigurno radi o ustanovi kakva je i svaka druga, u kojoj se može naletiti na nezainteresiranu i neljubaznu osobu, ali i na onu drugu, a da svaka ta osoba sigurno obavi ono osnovno po što se dođe na hitni prijem. Uostalom, proguglajte, nije teško pronaći iskustva mladih ljudi koji su bili tamo hospitalizirani, pa pogledajte što pišu. (isto tako možete pronaći jako loša iskustva sa poliklinikom o kojoj se ovdje jako pozitivno piše itd.)
Ja mislim suprotno, mislim da je važno da se piše i o toj strani, da su ljudi svjesni toga, jer to nije isto kao kad je netko neljubazan prema tebi na hitnom kirurškom
Kada ideš tako random na prijem pa kome dopadneš, zaista riskiraš da ćeš doći u ruke nekome vrlo nemarnom i neodgovornom.
Pa po meni uopće nije glup savjet da, ako se ne radi o nečemu za što je potrebna hitna hospitalizacija, daš sve od sebe da dođeš do osobe za koju dobiješ neke preporuke i informacije da ako ništa, savjesno obavlja svoj posao.
Neljubazan nije isto što i nemaran i neodgovoran.
Ne znam zašto bi bilo manje loše ako dođeš nemarnom i neodgovornom liječniku na hitnu kirurgiju.
doći nemarnom i neodgovornom lječniku bilo gdje je, očito, loše
ali zar zaista treba objašnjavati da nije isto neljubazan i grub kirurg i neljubazan i grub psihijatar? I da psihijatar iz opisa na prethodnoj strani je neodgovoran u svom poslu, a kirurg koji izvikuje u čekaoni dijagnoze tipa "slijepo crijevo", neosjetljiv je u razgovoru, ali dobro napravi operaciju, i dalje može biti dobar kirurg?
da, i meni je sa 15 godina bilo zanimljivo, da ne kažem cool što se moja prijateljica rezala, no danas sam odrasla osoba i znam da je bila opako zlostavljana.
mima, ja ne znam koji je tebi bog, il đava :D
napisala sam iz perspektive jednog 15 godišnjaka.
nisam napisala da ja tako razmišljam.
a ja mislim da je korisno poslušati i dječja razmišljanja o bilo kojoj temi. znaš kako se kaže, prvo upoznaj neprijatelja :D
PA cvijeta, to mi da mi perspektiva jednog 15-godišnjaka o tom problemu uopće nije relevantna.
ok, pošteno.
tu se razlikujemo. meni je to jako relevantno. za svaki, pa i taj problem. sve perspektive.
Apsolutno, ali isto tako ako ne možeš doći do takve osobe, ili ne možeš do nje doći u razumnom roku, važno je znati gdje u svakom slučaju možeš dobiti pomoć 24 sata dnevno.
Posljednje uređivanje od Mima : 17.02.2017. at 14:07
mi smo narod koji je naučio ići na hitnu čak i zbog stvari koje uopće nisu za hitnu, tako da ne sumnjam da bi nas put bez problema doveo do kukuljevićeve.
kao što po mjestu stanovanja za bilo koju hitnost idem na rebro, a za psihijatriju spadam u jankomir.
meni se čini da su ove druge informacije s topica (izbjeći ili oprezno s kukuljevićevom) ispale puno važnije.
pa nisam baš sigurna da tako spremno idemo na hitnu kad se radi o psihičkim poteškoćama
kad je stvar hitna, ipak mislim da da. pa nećeš otići na hitnu da bi, pričam napamet, ispričao psihijatru da otkad si imao saobraćajnu prije 2 tjedna imaš strah od vožnje.
za to ćeš dogovoriti neki termin u vrijeme kad radi ambulanta, nije hitno.
hitno je hitno, nekakav nervni slom ili što već, ispričavam se, ne znam o tome baš puno.
ali kad je ono, da može sta't, onda da, slažem se da duramo i zataškavamo dok ide.
ja zaista nikad, baš nikad do čitanja ove teme nisam čula za kukuljevićevu i grozne uvjete tamo, vjerujem da puno ljudi nije
a kad, kako rekoste, postoji hitna situacija, razumljivo je da se ide gdje postoji hitni prijem
kako bi uopće netko trebao znati kakva je situacija u kojoj ustanovi ako ide prvi put ili ako nije slučajno čuo na drugi način (kao ja danas)?
Sirius,
Ovo je javni forum ili nije?
Čije je vlasništvo?
Ja pišem ružno i s visine?
Ok, tvoje pravo da tako misliš.
Misli nisu kažnjive.
Znam da me ne trpiš, a i ne moraš.
To meni nije važno.
Ja ne dolazim tu zbog tebe.
Kao ni zbog još vas desetak koje ste privatizirale ovaj forum i uspjele otjerati mnoge.
Mene nećete.
Jer ja ću pisati i dalje.
Dokle god dišem.
Sviđalo se to tebi i tvojoj ekipici ili ne.
Puse
A što se tiče teme:
Od srca želim svima da svoj problem riješe. Ja sam svoje mišljenje i iskustvo napisala. Za detalje je tu pp.
Nisam pojma imala za Kukuljevicevu.Ovo je stvarno dobro znati. Mene vise nista ne cudi u nasem sustavu.
ni mene ne čudi, jer sve skupa nije problem kukuljevićeve nego našeg sustava i države općenito!!!
ja sam se jednako grozno osjećala kada mi je u CZSS soc radnica uzimala anamnezu u sobi u kojoj je sjedila i njezina kolegica, moglo ih je očito sjedit i 5. Kad sam morala zaokružiti na obrascu da tražim uslugu koju nisam tražila, dijete mi je trebalo krenuti na intenzivni logopedski tretman, e, ali za to nemaju kućicu...Još gore sam se osjećala kada sam zbog toga morala ići s djetetom na komisiji i kada je soc. radnica razgovarasa sa mnom usred pune pedijatrijske čekaonice, jer nemaju slobodnih prostorija...svi čuli sve što sam ja rekla ja čula i druge koji su došli na komisiju...Moram reć da sam bila zgrožena jer nikad to prije nisam doživjela. Sama kao stručnjak, nikada ništa slično ne bi napravila...Zato mene ne čude ove priče oko kukuljevićeve...
Da svi zajedno trebamo puno više prigovarati i žaliti se, to je sigurno...osobno u ovim situacijama nisam reagirala, u nekim drugima jesam...najviše mogu napraviti tako da svoj posao radim savjesno poštujući maksimalno osobe s kojima radim...
Iz osobnog iskustva, mislim da su uvjeti u kojima vrapce radi strašni. 8 bolesnika u sobi nakon hitnog prijema pa me ne iznenađuje više odnos osoblja. To da još uvijek vežu ljude rade iz nemoći a s vremenom i bez osjećaja empatije.
A što se tiče rezanja, to je jednostavno cool u određenoj dobi i subkulturi. Prođe i bez ikakve pomoći. Eto od nas desetak svi osim jednog smo danas normalni ljudi... I sad kad razmišljam svi smo imali doma neko sranje, al smo ga nekako prešli... Tako da bih ja roditelje umirila i toplo preporučila razgovor s djetetom.
Ne bih ja tako olako i paušalno svu djecu djecu okarakterizirala kao rekreativne samoozljeđivače.
I ne bih čekala da dijete izraste iz toga (tj. valjda je većina roditelja dovoljno normalna da znaju procijeniti što je samoozljeđivanje, a što trendovsko rezuckanje).
Posve je jasno zašto se ljudi ustručavaju tražiti pomoć kad puno ljudi ima takvo patronizirajuće i omalovažavajuće mišljenje o nekom dijelu emotivnih i psihičkih problema (samo se našminkaj, odmah ćeš se osjećati bolje, odi u šoping, bit će bolje, skreće pažnju na sebe, moderno je ...).
Meni je potpuno svejedno jel "rekreativno" ili ozbiljno, jer čak i da je rekreativno nije baš normalno ponašanje ugledat se u nekog tko to radi, ili bit dio takve subkulture.
Neki od mojih prijatelja su se rezali, kao i ja, nitko od nas nije psihički stabilan.
Ja imam ožiljke koji se vide iz aviona,a danas mi je posebno neugodno kad me netko pita što je to. Kažem,klinka, dark faza-a zapravo je puno dublje ( želja da se prilagodim društvu i da me prihvate jer sam se doma osjećala neželjeno itd.).
Bez obzira što je, ne bih odmahnula rukom i rekla - faza,proći će. Ali ne bih ni trčala na hitnu.
Posljednje uređivanje od nanimira : 23.02.2017. at 21:44
Potpuno si me krivo iscitala.. Naravno da ce ljudi otici s djetetom po pomoć, samo eto po mom sudu stanje nije hitno..
Ne znam kako si povezala moj post u kojem govorim o dvadesetdvije godine lijecenja moje mame od shizofrenije i nasminkaj se pa ce ti biti bolje, ne znam... Uglavnom, sminkanje ne pomaže..
Ja sam mozda starija generacija, ali se u svom djetinjstvu i ranoj mladosti nikada nisam susrela sa samorezanjem. Ne znam da li to nitko nije radio, ili ljudi nisu o tome pričali...
prvi put sam se susrela s tim u jednoj knjizi koju je cura čitala jad he bila 12, 13 godina stara.
sestra jedne prijateljice iz razreda od moje cure se he rezala i to nije bila nikakva "rekreacija", te nije stalo samo na tome. No nakon godine intenzivne psihoterapije stanje se jako jako popravilo.
isto ovako
Ni ja. Ne znam jesam li se kretala u drugim krugovima ili toga nije bilo u mojoj okolini.
Ni ja se ne sjećam tako nečega iz mog davnog doba, baš nijednog slučaja. Možda tada još nije bilo te pojave?
Ni ja se ne sjećam. Prvi put sam se s tim srela u devedesetima i to debelo izvan Hrvatske. A bome nije bilo ni piercinga ni tetovaža. Nekako mi je strana ta autoagresija. I stara sam. U moje vrijeme moje okruženje nije činilo ništa gadnije od rezanja kose, grizenja noktiju i pušenja cigareta bez filtera. Čak ni pili nismo, ne što ne bi nego nismo imali kaj osim povremeno kiseli delanec u nečijoj kleti, rijetko... Jednostavno nam nije padalo na pamet.
I ne mislim da su vremena bila bolja, ali su bila drugačija.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 23.02.2017. at 21:51
Moja ekipica gidiste 80-83, iz osnovne SSK, srednje Klasična, peta, druga, MIOC, habdeliceva.. Faza nakon nirvane, portishead, lifeof agony. Danas svi s faksom, dva liječnika i jedna psihologinja, neki ozenjeni, neki ne. Samo jedan je nakon ADU završio kao narkoman...
Pa dobro, casa, na kakvo samoozljeđivanje ti misliš, je li to kod vas bila neka fora, bilo nešto moderno, nosilo se? Ili je bio odraz psihičke patnje, boli, nerazumijevanja vršnjaka, odbačenosti?- što mi se bas i ne čini.
Rekla bi da je ovo prvo što bi par roditeljskih "ćuški" brzo riješilo.
Pa malo jedno, malo drugo. Svi smo dolazili iz nesredenih obiteljskih situacija, ono poremećenih, a i bilo je cool. Radi se o rezanju ruku..
Kod mene u osnovnoj školi je bilo rezanja, definitivno i iz fore - npr. urezivali su si neko slovo ili znak peace, ali i ozbiljnijeg rezanja. Bilo je i ozljeđivanja paljenjem čikom cigarete.
bas sam nedavno o ovoj temi pričala sa stručnjakom, psihologom koja radi s djecom. i jako se puno susretala sa samoozlijeđivanjem. kaže da je pojava prisutna u gotovo 100 posto slučajeva u gradu. djeca na selu se ne rezu.
i još kaže da je velika razlika gdje se režu.
ako se radi o mjestu koje je vidljivo, poput podlaktica, u većini slučajeva se radi o privlačenju pažnje, statementu, pripadnosti...ovo što kaze casa. proci se, faza je.
ako se radi o mjestima koja su slabije vidljiva, poput unutrasnje strane bedara, onda je stvar puno ozbiljnija.
Ovakav paušalni stav stručnjakinje mi je prihvatljiv jednako kao što dio psihologa misli da je dojenje iza godine dana nepotrebno djetetu i isključiva potreba majke, te da su golotinja pred djecom i zajedničko spavanje, zlostavljanje djece.
MOji će po tome imati doživotne traume, šta ja mogu kad ulete u kupaonu i uskoće u kadu i hoće se sa mnom tuširati. I moram reći da imamo jako bliski odnos, koj ja sam mojom mamom nikad nisam imala, nikad joj nisam vidla kako joj cice izgledaju, dobro možda kao dojenče, ili muf nedaj bože. Dok se teta prešetavala gola predamnom i meni je to bilo normalno i dan danas se ne sramim svog tijela, usprkos jel nekim nesavršenostima nakon 2 porodai dan danas imam sa njom bliskiji odnos, značajno otvoreniji nego sa mamom, kod nje su uvijek neke granice koje se ne smiju priječi i to me oduvijek užasavalo. S vremenom se to sa moje strane pretovrilo u zatvorenost prema njoj. Srećom imala sam tetu.
Ja se sećam još iz svog prvog osnovne, kako se drugarica hvali da njena sestra, tada osmašica, sebi i drugima buši uši običnom šivaćom iglom užarenom na upaljaču. Drugar im se u procesu onesvestio pa je dugo bio predmet podsmeha...
Tek dugo nakon toga, u srednjoj školi, devedesetih, naravno, sam imala niz drugova i drugarica u razredu koji su gasili cigare na sebi, lomili staklene čaše rukama a pivske flaše glavom, i urezivali koješta po rukama. Ugledna novosadska gimnazija. Svi su oni, uključujući i onu pomenutu sestru sa početka priče, bili uzorni učenici i postali su ugledni građani i građanke, arhitekte, advokati, med. sestre, itd, itd. Brilijantni momak koji je preko cele ruke urezao ime devojke koja ga je odbila sada je doktor nauka i omiljeni profesor PMF-a.
Učenica iz prošlogodišnje generacije kojoj je predavao MM, a rezala se redovno, sad je srećno trudna u svojoj sedamnaestoj i jako ponosna na sebe...
Sve u svemu, mahom niko nije završio život tragično, naprotiv.
Samo, to me ne bi puno utešilo da je u pitanju moje dete...
Hah, uletela cvijeta. Cvijeto, režu se i na selu...
Posljednje uređivanje od pulinka : 23.02.2017. at 22:32
Pa sad, nitko od njih još nije završio.
Tehnički, u pravu si.
Meni to ne spada u normalno ponašanje, a još manje u cool fore i sl. Ja bih s djetetom odmah na hitnu... pa i u Kukujevićevu ako treba ...
Ja ne znam nikoga da se rezao... generacija maturanata devedesetih... možda je i bilo, ali ne da ja znam...
Ni meni to ne spada u normalno ponašanje, ali sam se toliko puta sretala sa tim da mi se čini da nije retkost.
Ono što je zajedničko svima kojih se sećam je da su to mahom bila deca, kasnije mladići i devojke tihog, samoobuzdanog, neupadljivog, pristojnog ponašanja.
Ono što je moja generacija radila je bilo bježanje od kuće. I u osnovnoj školi i kasnije. Ja baš nisam dobar primjer jer sam i te kako vodila računa da oni koji ne trebaju znati ne znaju o mojim izletima. Daklem, ima nekih stvari koje ne bih ispričala svojoj djeci, a i onih za koje moji roditelji nikad nisu doznali. Osjećaj nemoći se manifestira na različite načine. Ja nisam brisala od kuće tako da me policija trebala tražiti, ali da su moji roditelji znali gdje sam (provela noć i šire) - bome, pojma nisu imali... imala sam sreće da mi se nije kakvo veće zlo dogodilo.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 24.02.2017. at 07:51
A ne mogu shvatiti, da o tome možete razgovarati na način:" da, rezali smo se... kao da je to neki problem..."
meni je to neshvatljivo ...
Meni je to u rangu bilo kakvih drugih opasnih, glupih i samodestruktivnih stvari koje ljudi inače rade i posle se hvale time, ni bolje ni gore.
X
Nikad takvo ponasanje nisam vidjela ni cula za bilo koga da se reze u stvarnom svijetu. Samo u knjigama i na filmu. Gdje ja zivim
S tim što ne mislim da se na ovoj temi ljudi hvale time da su se rezali, samo pokušavaju da ponude utešna sopstvena iskustva.
Meni je ovo jako osjetljiva tema, pa ne bi puno po tome. Samo mi je pulinka upala u oči, pa da se kratko nadovežem, moja prijateljica iz srednje, neupadljivog ponašanja ok pomalo uvijek tajnovita, jedan dan došla u školu razrezanih ruku od zglobova dobrih 15 cm, sva je bila išarana, na obje ruke. Niti meni niti svom dečku nije htjela reći, samo je šutila i čudno se smijuljila, i na naše inzistiranje kad smo se već valjda počeli pjeniti, samo je odmahnula, kao ah pale su mi kašete na poslu. Naravno da nisu. Što je bilo nikad nisam saznala. Za tog dečka se udala, ima dvoje več poveće djece, radi svoj posao. Čujemo se tu i tamo svih ovih godina. Da li je iznutra dobro ne znam, da li je sretna iznutra isto ne znam, čini mi se ovako na daljinu sve u redu. ALi takva procjena ne znači apsolutno ništa, niti može imati ikakvu težinu.
Posljednje uređivanje od šafran : 24.02.2017. at 05:32
Uh koja tema...eto slučajno se liječim na psihijatrijama zadnjih 20 godina života uz prekide. Svašta sam vidjela.
Kako funkcionira psihijatrija?
Kada dođete na hitnu, bilo koju, procjenjuje se da li je hitno - u psihijatriji da li ste opasni za sebe ili okolinu, to ne znači samo da li se želite ubiti ili želite nekoga ubiti, to znači da li uopće možete funkcionirati i razumijete li što vas se pita i što vam se govori, da li ste kompenzirani ili dekompenzirani. Ostalo ide redovnim putem.
U bolnicama vas liječe lijekovima, psihijatri na klinikama u bolnicama, 99% njih koje sam upoznala liječe lijekovima, tu je prevelik protok ljudi, previše hitnih slučajeva, premalo njihove zainteresiranosti da bi pokušali nešto više od toga.
Za sve ostalo - tu su psihoterapeuti. A iz osobnog iskustva je nažalost tako da, dok nisam platila privatno terapiju, nisam ništa dobila.
Zato, mama djeteta koje se reže - privatno, uzmite sve novce koje imate, raspitajte se jako dobro tko je tu dobar, budite najbolji mogući svom djetetu dok ne dođe do terapije, prokljuvite da li je problem u školi/razrednim kolegama/nesretnoj ljubavi/kilaži/seksualnosti itd...i to tako da ne forsirate, pustite dijete da se otvori.
I da, ozbiljno je, to je patologija već, ja sam hodala oko pola godine nedijagnosticirana, na kraju sam završila na hitnom prijemu u fetus položaju na ambulantnom podu. Ne želite to.
Zgodno objašnjeno: https://themighty.com/2017/03/introv...on-self-harms/
a ne znam busy, znam da radi s djecom, puno djece i među njima i jako kompliciranih i teških priča.
tako da ne bih rekla da je paušalno, nego je tako, iskustveno. a i napisala sam većina. ovo kao casini.
ne možeš se ni prema svakome oboljelome od gripe odnositi kao da je na korak od smrti, a neki će sigurno od gripe i umrijeti.
al neću više o tome, davno smo se složili da bi svi potražili pomoć i ne bi samo čekali da prođe. ovo sam samo napisala za umiriti roditelje/moguće i sebe u nekoj budućoj situaciji.
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 02.03.2017. at 15:51
Moja malenkost je sa 16 godina bila hospitalizirana u Kukuljevićevoj (tada je to bio Radnički dol).
Joj, svi poremećaji zajedno - ako i uđeš zdrav, razboliš se.
Što se tiče samoozlijeđivanja, ja sam palila čikove po ruci iz razloga koji je netko napisao: da emocionalnu/psihičku bol zamijenim fizičkom...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom