složit ću se sa sasinim postom u potpunosti.
s tim što ću nadodati jednu stvar što se tiče stigme, ne govorim nužno o psihijatrijskim bolesnicima,
nego o djeci koja, većinom u pubertetu, imaju problem sa snalaženjem u svemu što ih je snašlo.
ne mora se raditi o rezanju, nego o anksioznim adolescentskim problemima,
jer se recimo ne uklapaju u neko društvo, ne ide im u školi, imaju napade panike,
ma bilo što što ih dovede do toga da se povlače u sebe i krenu se mijenjati.
upravo ta stigma i taj stav je razlog što dosta roditelja ne poduzima ništa.
jednom sam čula rečenicu od jedne osobe, za koju to ni u ludilu ne bih rekla da će izgovoriti,
mi nismo ludi, moje dijete nije ludo, mi nemamo psihičkih bolesti u obitelji, proći će ga.
i to je bio razlog zašto za to dijete nije tražena pomoć koja mu je itekako bila potrebna.
lako je kada roditelj prihvaća što se događa i surađuje,
problem je u ovom stavu.
iako ja osobno mislim da svaki roditelj osjeti kada je djetetu potrebna pomoć,
ali upravo zbog okoline i što će selo reći ne poduzimaju ništa, pogotovo u malim sredinama.
zbrka u glavi teška je i za odraslu osobu, a kako neće biti za dijete!?

drago mi je da je pokretačica teme tražila pomoć za svoju prijateljicu
i uvijek mi je drago vidjeti kada je roditelj otvoren za rješavanje problema
o kojima se uglavnom "ne priča".
ali morala sam nadodati ovo, možda pročita netko koga će potaknuti da razmisli.