I mene zbunjuje ta tajnovitost. Ako nisu tracevi i izmisljotine cemu tajnovitost? Mislim... ja jos uvijek ne kužim u cemu je problem. Ne trebaju mi nikakva imena i osobne informacije...
I mene zbunjuje ta tajnovitost. Ako nisu tracevi i izmisljotine cemu tajnovitost? Mislim... ja jos uvijek ne kužim u cemu je problem. Ne trebaju mi nikakva imena i osobne informacije...
Što očekujem? Pa da netko što prije razgovara s djetetom i da neku procjenu situacije. Ne vidim razloga da se s time čeka danima, zato da bi roditelji mogli odvesti dijete na mjesto koje im je fancy enough.
Da se razumijemo, znam ja jako dobro o čemu se radi. Svi mi roditelji imamo potrebu zadržati kontrolu u svojim rukama, radilo se o fizičkoj bolesti ili o psihičkom problemu. Pa onda u takvoj sutaciji barem imamo osjećaj da mi sad biramo gdje ćemo voditi dijete jer je tamo bolje nego tu. Samo što ima situacija kad takva kalkuliranja nisu baš najpametnija, nego treba pomoć tražiti tamo gdje je možemo dobiti najbrže.
cvijeta upravo tako i je, jedna od hrvatskih tragedija je odlazak psihijatru.
priča mi prijateljica neki dan kako kod njih na poslu postoji ekipica (radi se o velikom kolektivu)
koja kad netko donese doznake na internetu provjerava šifru bolesti, just in case,
da se ne bi radilo o nekoj psihijatrijskoj dijagnozi,
a kad to otkriju e onda si obilježen za cijeli radni vijek.
i to nikoga nije briga, nitko ne vodi o tome računa, a meni je to prestrašna stvar.
topla preporuka, ako netko treba psihologa ili nedajbože psihijatra
centar za zaštitu mentalnog zdravlja pri andriji štamparu,
nalaze se u DZ remetinec.
napišem i broj telefona, ako nekome treba.
ne treba uputnica i ne plaća se, a savršena ekipa.
Po meni nije u pitanju je li roditeljima nešto fancy ili ne, ali pogrešna osoba u ovom trenutku može napraviti još veću štetu (npr. dovesti do toga da dijete počne odbijati stručnu pomoć).
Ne pišem napamet, vidjela sam uživo kako to izgleda.
Uostalom, pokretačica teme je i pitala za savjet kome se obratiti, nije odbila nijednu sugestiju. Ljudi pišu preporuke po svojim iskustvima, jednako kao što se na ovom forumu preporučuju i pedijatri, okulisti, i drugi specijalisti.
I da, skroz se slažem s Tashunicom po pitanju stigmatizacije osoba s psihijatrijskim dijagnozama. Na žalost, to postoji, štogod mi mislili o tome.
E pa ja mislim da je baš to u pitanju, psiholog a ne psihijatar, privatna klinika a ne državna ustanova, i sve je to sasvim ok ako nije na račun djetetovog stanja.
e pa ne znam za druge, ali kod mene uopće nije to.
kao što kod mene nije u pitanju nekakva kontrola.
apsolutno nije.
samo činjenica da se radi o mom djetetu, da mu sutra skužim razrezane ruke, inzistirala bih na odlasku psihijatru/psihologu i ne bi mogao uvjeriti da to nije ništa, to rade svi il što već. ni pod razno. al ga ne bih odmah vodila na hitnu. s time da mi te stigmatizacije uopće iskreno ni nisu pale na pamet niti mogućnost da će netko kod zaposlenja dobiti uvid u njegov medicinski karton. ali - uopće.
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 16.02.2017. at 11:04
Da, svakako to glupo mislim, to su zadnje dvije teme u kojima se spominje psihološka pomoć baš pokazale.
Ljudi napišu što misle i kako bi postupili (a i ja bi tako), ali ti znaš bolje koji su im zapravo motivi, a to je da ovo nije fancy enough?!
Evo ja sam bila kod psihologa s dvoje djece na uputnicu, a ovdje ne bih nigdje hitno išla, nego bih pričekala, ako se radi o dva tjedna ili slično.
Posljednje uređivanje od vertex : 16.02.2017. at 11:05
Ljudi pišu da ne bi baš psihijatru nego psihologu, i da ne bi baš psihologu nego na radionice - tako da, da, mislim da prepoznajem koji su im motivi.
To su neki konkretni ljudi za koje ti dokučuješ motive. A ne svi ljudi koji ne bi iši na hitnu psihijatriju u ovoj situaciji.
nije tema, ali..
na potvrdi o otvaranju bolovanja
i na doznakama
ne piše više dijagnoza
tako da nitko ne može provjeravati
što se tiče same teme
sklona bih bila prikloniti se strani koja nije za hitnu i paniku
naravno, ako je u pitanju "samo" rezanje
ali naravno, ne ni odmahnuti rukom, proći će
Kad sam spominjala Polikliniku baš sam navela da kad govorim o onome što smo tamo dobili da ne mislim na "hotelske" uvjete kako bih izbjegla komentare o "fancy" uvjetima. Poliklinika nije privatna.
Hitna pomoć u Kukuljevicevoj je.razgovor s dezurnim psihijatrom i po potrebi hospitalizacija. Nema tu nikakvog dubljeg razgovora i analiziranja. Niti ce vam on dati recept za tabletice.
Mi smo naisli na doktora koji je.vjerojatno.bio pred penziju, djelovao je hladno, nezainteresirano i arogantno. U par trenutaka kao da ce zaspati. Razgovor je trajao 20 minuta, zakljucak da he problem u tome sto je on puno na kompjutoru i da je to moja krivnja, ubit se nece, a ako mislimo da treba pomoc neka se naručimo redovnim putem na obradu.
Posljednje uređivanje od pituljica : 16.02.2017. at 11:57
Pristup u Poliklinici je sasvim drugaciji, od prijema nadalje. Ako tvrdimo da nam u rađaoni više znači suradnja primalje i dobar odnos od opreme, onda vjerujem da je to i ovdje djeci bitno kako im netko pristupi, dočeka ih i sto tamo vidi.
I eto, dobili ste procjenu stručne osobe da situcija nije hitna. Po to se zapravo i ide na hitnu. Ja sam na hitnim prijemima brojnih zagrebačkih bolnica doživjela svašta, pa opet ne bih nikad nekome rekla da nikako i ni pod koju cijenu ne ide u Klaićevu bolnicu (na primjer).
U toj krizi nije se pokusao ubiti, ali pomoc nismo dobili. Samo.procjenu da on vjeruje da se nece ubiti i da nema potrebe za hospitalizacijom.
Nismo mi u svakoj kriznoj situaciji isli na hitnu psihijatru da bi nam potvrdio da se nece ubiti pa da onda mirno spavamo. Ostalo smo hendlali prema nasoj procjenini za sada nismo pogrijesili
Vecina samoozljedjivanja adolescenata nije hitno stanje- u smislu da treba trcati u Kukuljuvicevu- gdje ce se kao na svakom hitnom prijemu uciniti nuzna obrada- u ovom slucaju procjena auto i heteroagresivnosti i preporuciti daljnje lijecenje. Koje ce biti da se jave djecjem psihijatru za redovito ambulantno pracenje i psihoterapiju. I ako dijete nije suicidalno ja mislim da mu hitna ne treba- i da stvarno moze pogorsati situaciju. Najmanje zbog stigme. Koja je veliki problem psihijatrijskih bolesnika, ali sada se na nju ne osvrcem. Ono sto isto tako nikako nikako ne bih napravila je da nema sanse da bih pustila da to prodje bez psihoterapije. Dakle sigurno bih nasla dobrog pssihoterapeuta za dijete. I jednog za sebe. Da se lakse nosim sa situacijom i da steknem bolji uvid u dijete i dinamiku naseg odnosa- tj. da lakse vidim kako i sto ja trebam mjenjati, a da bih pomogla.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Ja ne iznosim detalje jer nije moja osobna priča , već priča djeteta moj najbliže kolegice s posla koje je provelo tamo 1 mjesec i priča o djetetu jedne od mojih najboljih prijateljica. A moja nećakinja je tamo provela neko vrijeme u sklopu faksa.
S obzirom da sam u obje priče bila svakodnevno uključena ne znam što bi se moralo dogoditi da mi Kukuljevićeva bude prvi odabir a i zadnji.
Inače, ja od psihijatara ili bilo kakve psihološke pomoći nikada nisam zazirala. Meni je to kao i svaki drugi zdravstveni problem, ako me boli zub idem zubaru. Nikada mi nije bila jasna ta stigma iako vidim da smo još uvijek društvo koje to ne može prožvakati.
složit ću se sa sasinim postom u potpunosti.
s tim što ću nadodati jednu stvar što se tiče stigme, ne govorim nužno o psihijatrijskim bolesnicima,
nego o djeci koja, većinom u pubertetu, imaju problem sa snalaženjem u svemu što ih je snašlo.
ne mora se raditi o rezanju, nego o anksioznim adolescentskim problemima,
jer se recimo ne uklapaju u neko društvo, ne ide im u školi, imaju napade panike,
ma bilo što što ih dovede do toga da se povlače u sebe i krenu se mijenjati.
upravo ta stigma i taj stav je razlog što dosta roditelja ne poduzima ništa.
jednom sam čula rečenicu od jedne osobe, za koju to ni u ludilu ne bih rekla da će izgovoriti,
mi nismo ludi, moje dijete nije ludo, mi nemamo psihičkih bolesti u obitelji, proći će ga.
i to je bio razlog zašto za to dijete nije tražena pomoć koja mu je itekako bila potrebna.
lako je kada roditelj prihvaća što se događa i surađuje,
problem je u ovom stavu.
iako ja osobno mislim da svaki roditelj osjeti kada je djetetu potrebna pomoć,
ali upravo zbog okoline i što će selo reći ne poduzimaju ništa, pogotovo u malim sredinama.
zbrka u glavi teška je i za odraslu osobu, a kako neće biti za dijete!?
drago mi je da je pokretačica teme tražila pomoć za svoju prijateljicu
i uvijek mi je drago vidjeti kada je roditelj otvoren za rješavanje problema
o kojima se uglavnom "ne priča".
ali morala sam nadodati ovo, možda pročita netko koga će potaknuti da razmisli.
I ja potpisujem Sašu i isto tako bih postupila.
Što se tiče Kukuljevićeve i dalje tvrdim isto.
Ne, ne i ne.
Zašto?
Zato jer im ništa tamo ne valja i ne funkcionira.
Najdalji im je domet zatvorit dijete na mjesec dana i šopat s lijekovima i ne dao Bog pobunit se.
...a na odjelu drogiranje, maltretiranje onih koji to ne rade, krađe i svakojaka zlostavljanja među djecom.
Jenom rječju- užas!
To nije okruženje za nikoga, a kamoli za nekog tko treba mir, razumijevanje, pomoć...
nemam osobnih iskustava ali da, o Kukuljevićevoj kola dosta negativna slika...da li samo zato što se radi o psihijatrijskoj ustanovi ili zbog nečeg drugog - stvarno ne znam...
ako govorim kao roditelj, ja nisam roditelj koji ide na hitnu (tri puta ih vodila - tri puta ostali u bolnici, dakle stvarno idemo na hitnu samo kad je krajnja frka), u onom prošlom topiku ne bi dijete vodila psihologu izvan škole , ali poznavajuć do sada svoju djecu, mislim da bi se u slučaju da se samopovrede strčala na neku hitnu isti čas...
I to ne samo zato što bih se bojala suicida, jedno s drugim stvarno ne mora biti povezano...ali, kako prosječni roditelj zna želi li se njegovo dijete stvarno ubiti ili ne? Kako može procijeniti koliko je ozbiljno samopovređivanje? Kako može biti siguran da se dijete neće zeznuti pa se greškom preteško ili fatalno povrijediti...Konačno, kako znate tko je dobar stručnjak za vaše dijete? Kako znate da će dijete i stručnjak kliknuti? Hoću reć, za niš ne postoji garancija, moguće je da će dijetetu trebati dosta vremena da se otvori, surađuje...možda i promijeniti pokojeg stručnjaka...
Zasto se ovo rezanje ruke poistovjecuje sa pokusajem samoubojstva?
Meni se cini da je to ono rezanje koje teenageri znaju raditi. Znaci samo se rezu da osjete bol i osjecaju se lakse.
Dosta sam o tome cula i citala. Kazu da je dosta rasireno, netko upadne u anoreksiju, bulimiju,netko se reze. Il ruke il bedra,da se ne vidi
Zato i ja mislim da nije hitno odmah isti trenutak na hitnu,nego naci pouzdanog lijecnika.
Moze i ne mora upucivati na postojanje suicidalnih ideja, znaju dolaziti u paru i to ce svaki psihijatar/psiholog prvo ici iskljuciti.
Najcesce se radi o otpustanju napetosti. Da, intervencija je potrebna, u vidu terapije. Kako sam rekla, vjerujem da je Severici objasnjeno sto se dogodilo bitno detaljnije nego nama ovdje i da je ona donijela procjenu na temelju sire slike, a procjena je da nije potrebna tako hitna intervencija i da moze cekati.
Svaki roditelj je naravno izuzetno zabrinut za svoje dijete i zeli rjesenje odmah i sad, ali to nije uvijek niti potrebno niti korisno. To je problem s kojim ce se najvjerojatnije morati nositi dulje vrijeme i dobro je da je prva intervencija u relativno toplom, sigurnom i kontroliranom okruzju.
Hitan prijam u psihijatrijskim slucajevima je potreban u slucaju suicidalnog pokusaja i ideja, psihoticnih simptoma i snazne dekompenzacije, gdje postoji stvarni i trenutni rizik od ozljedjivanja sebe, drugih ili je razina subjektivne patnje izrazito visoka.
Opcenito, dalje nagadjati i natezati se oko toga ici na hitnu ili ne na temi je stvarno bez neke vece koristi, osoba koja je otvorila temu se javila, zahvalila i prenijela savjete roditeljima, koji nisu ukljuceni u raspravu i nemamo stvarne povratne informacije. Svi skupa samo nagadjamo. Vidim da postoji neka potreba rasprave o intervencijama strucne sluzbe u pojedinim (ne toliko konkretnim) slucajevima, mozda da se otvori nova tema?
potpisujem sasu u cijelosti
nikako ne treba pristupiti ležerno
pa pokušajte samo zamisliti da nađete svoje dijete izrezanih ruku, strašno
i da nije riječ o pokušaju samoubojstva, treba se jako zabrinuti i potražiti najbolju moguću pomoć za dijete i roditelje
Zbog nekih "poteškoća" nevezanih uz temu, svake godine idemo u Kukuljevićevu na timsku obradu. Tako smo i prošle godine u predbožićno vrijeme proveli u čekaonici 5 sati. E sad, vezano uz temu. Dovezla je Hitna iz jednog drugog grada djevojčicu sa zamotanim rukama i majku i posjela ih u "čekaonicu", gdje čekamo kćer i ja. Sve skupa se događa u prostoru 2 sa 2, a oni dovikuju dijagnoze na sav glas. U sobi do traje domjenak, sve se ori. Ja sam bila kao na iglama jer je djevojčica u dobi kao moja (oko 11 godina) i samo sam vrtila filmove u glavi...kako, zašto...No, pita jedan od dežurnih koja je dg. i na odgovor "pokušaj suicida" ide se sprdati "šta su prevodili google translateom?!" Zemljo otvori se...Sestra ode po dežurnog liječnika na domjenku. Mjerila sam, trebalo mu je 16 minuta da punih usta i ljutito izađe van jer ga se prekida. Nakon toga stigla je još jedna tinejdžerica sa majkom i tu je situacija bila još glasnija, bilo je plača, otpora i svega. Dakle u 2 sa 2 sad već dvije ekipe Hitne, kćer, ja i osoblje sa šaltera.
Nebitno sad kako se osjećala moja kćer sa autizmom gledajući sve to i ja, odnos prema toj djeci i njihovim roditeljima je bio "neopisiv". Danima sam bila u depresiji zbog svega viđenog.
Stoga, ako postoji ikakva druga solucija ne idite u Kukuljevićevu.
Eto, a kaj ja pričam cijelo vrijeme....
Na odjelu je još sto puta gore.
pa kaj si ti pričala cijelo vrijeme? osim da ti treba slijepo vjerovati na riječ.
MBee, užasnuta sam sa situacijom koju si opisala!
Nisam mogla ne napisati to, jer svake godine izađem psihički umrtvljena iz Kukuljevićeve, ali ovo je nadmašilo sva prijašnja iskustva. Ne znam kako je na odjelima, mi smo tamo na timskoj obradi, a roman bih mogla napisati o njihovoj (ne)stručnosti u ponašanju prema djeci iz spektra.
Da, zbog potpisa dr. Bujas i idemo tamo, inače me ne bi nikada vidjeli.
I ona se nestručno ponaša prema djeci u spektru?
Iskreno, prema nama se uopće ne ponaša. Nakon 2 sata čekanja da se pojavi bili smo unutra 53 sekunde. Zato sam i rekla da idem po njen POTPIS, jer ništa drugo od nje nismo ni dobili.
čitam ovo i sva sam jadna. što se može napraviti da se to promijeni, da netko od nadležnih provjeri što stoji iza ovakvog odnosa prema pacijentima?
pa nešto se mora moći napraviti!
sad sam se uključila i sve pročitala
AdioMare, i ja se isto pitam!!
Što mi trebamo napraviti da se napravi promjena??!!
ajmo se na to fokusirati
inače, jučer sam bila na kavi s prijateljicom za koju sam pitala
i evo samo da potvrdim, nisu u panici, ali su potpuno svjesni situacije i odlučni da ovaj događaj znači da moraju napraviti promjenu
hvala još jednom svima!!!
Pa teško da se može išta napraviti dok oni koji imaju iskustvo iz prve ruke ne počnu govoriti, a oni su najčešće u takvim situacijama da za to nemaju snage ili ne žele da ima djeca i obitelji ne budu stigmatizirane.
Strašna mi je zapravo činjenica da djeca i roditelji djece koja imaju ozbiljnih psiholoških ili psihijatrijskih problema u 21. stoljeću u Hrvatskoj ne mogu dobiti pravu hitnu psihološku pomoć. Nemaš se kome obratiti.
Ništa se ne može napravit.
Ništa!
Dokle god ima roditelja koji će odvest dijete u Kukuljevićevu i ostavit tamo, a takvih je na ovom topiku dosta.
I to sve uz opravdanje: pa to je hitna i slične nebuloze koje tu čitam.
AdioMare, ne čitaš s razumijevanjem i umjesto što insinuiraš bilo bi ti pametnije da pažljivije čitaš.
Nažalost nije samo Kukuljevićeva takva.
I urgentna psihijatrija u Vrapču ima još gore metode.
Ali tamo idu stariji od 18.
I onda se čudimo stigmatiziranju psihijatrije i svega u vezi.
Ništa čudno jer uz takve metode ( vezanja, filanja lijekovima..) onaj tko im je došao u ruke postane još bolesniji ili se tek tada psihički razboli.
tanči, ajde prestani silovati da uvijek i svugdje moraš biti u pravu. samo me se okani, pliz, ne briga me više šta pišeš jer si s tim što radiš užasno naporna.
tanči, od sad ću paziti da se ne popiknem osim u govno, ni u tebe.
Ja sam paralelno s djetetovim terapeutom pronašla terapiju za sebe. Jer mi je bilo nemoguće normalno funkcionirati u periodima krize i trebala sam podršku da ostanem normalna i funkcionalna, mama na koju se dijete može osloniti, koja se ne raspada iznutra svaki put kad dijete ima krizu.
Isto nije bila opcija da dijete odustane, a iz raznih razloga (objektivnih i manje objektivni, npr. dijete se nikako nije složilo s jednim terapeutom, baš nikako nisu našli zajednički jezik) smo ih promijenili troje. Sad ide redovito na Geštalt kod terapeutice s kojom je kliknula.
A ja se svoje terapije ne bih lako odrekla.