Draga Miina mama,

Moja kćer je isto umrla radi problema s posteljicom, bila je savršena beba, ali posteljica nije odradila svoje.
Nisu ništa primjetili dok nije obavljena obdukcija i tek tada se pokazao vjerojatni uzrok smrti, posteljica koja je dovela do krvarenja u mozgu.
Da ne pričam da sam jednom razvikanom privatniku dala silne novce u prvom dijelu trudnoće kako bih bebi omogućila najbolje i prije rođenja.
Pričala sam sa jako puno doktora poslije toga, tražila odgovore koje ni dan danas nemam, ali znam da jednog dana kada umrem da ću tada sve saznati.
Jedna doktorica mi je jedino dala misliti, čak nije ginekološke struke, samo mi je rekla da je ona u trbuhu vjerojatno puno patila pa me to nekako tješi da joj je sada dobro.
Kad ti se to desi žar života nestane, ugasi se.
Ali imaš sreću (mislim teško je reći sreća kad Mia nije uz tebe) da imaš Tea čije ćeš okice gledati svaki dan kako odrastaju.
Ja sam sada još malo pa godinu dana bez moje V., ali rupa u srcu je svakim danom sve veća i veća.
Borim se za daljnji život i za novo dijete, ali neki put pomislim kako bih se zaletila s autom u rijeku i da svega ovoga nestane.
Prva faza traume je najgora, vratiti se doma u praznu kuću, ne smiješ pogladiti trbuh, sve smo mi tu to prošle, na žalost neke od vas to prolaze.
Isto sam kao i ti ležala u rađaonici, oko mene su se sestre u susjednim boxovima smijale zajedno sa novim mamama i njihovim tek rođenim bebama, a ja sam čekala svećenika koji je trebao doći blagosloviti moju mrtvu kćer da ne ide sama Bogu.
Iako radimo na novoj bebi, trudnice i dan danas zaobilazim u velikom velikom luku jer me jednostavno ne zanimaju. Čudno je reći, ali znam da ću slijedeći put u čekaonici trudničke ambulante sjediti dalje od njih.
Gradim svoj svijet u kojem se ja osjećam dobro, i idem za onim što mene veseli, ono što me smeta jednostavno eliminiram iz svojeg svijeta.
Imala sam sreću da sam imala divne prijatelje oko sebe kada se sve to desilo, neki su čak izronili iz daleke prošlosti i s njima se i danas čujem.
Opet imala sam najbliže članove obitelji koji su davali izjave "ma sve će to proći, život ide dalje" ili "bok zovem te da ti samo kažem da je ova i ova rodila i da smo svi presretni..."
Ni tih više nema u mom životu, sa velikim guštom sam im dala na znanje gdje im je mjesto.
Jer onu traumu koje smo mi prošle nikome ne želimo.
Sada po malo gledam stvari od moje V. i kako ih staviti u lijepu kutiju i pokloniti nekome siromašnom djetetu ili dati u dom za siročiće.
Znam da bi moju V. to veselilo.
Nosim slovo V. svaki dan oko vrata, gledam ptičicu na grani svako jutro misleći možda je to ona, primjetim pero koje sleti niotkuda na moje rame, znaju mi stvari nestajati po kući ili jednostavno padne samu od sebe iz čista mira pa joj kažem "misliš da te ne vidim ".
Vrijeme ide, dal smo sretniji, mislim da nismo, ali polako dolazi novi svijet.
Teo neka ti bude utjeha, s vremenom.