Moj andeo Mia

[Mia.Nina]

Drage mame andela,
svaki put kada sam citala vase price na internetu djelila sam tugu s vama, i divila se vasoj snazi... pa potom zahvaljivala Bogu sto imam Tea, zdravog sina starog 21mj.
Ali nikad,ama bas nikad nisam ni pomislila da cu jednog dana evo biti ovdje i pricati vam svoju pricu,o mom andelu, mojoj Mii koja je izgubila bitku sa bolescu jos u mom trbuhu, ispod srca koje danas boli da je tesko i disati.
Naime Mii je dijagnosticirana gastroshiza u 16tj trudnoce, nakon prvobitnog soka obavili smo sve moguce preglede,od privatnika do Srebrnjaka i dijagnoza ostaje ista. Kako jedna "deformacija" (kako su to oni nazvali) najcesce vodi drugoj svaki dan trudnoce i svaki moj pregled je bio u strahu i brizi dali je sve ok,dali dise,dali je osim gastroshize sve u redu... psihicki sam to podnosila dosta dobro zahvaljujuci mom muzu koji je bio doslovno moja snaga i potpora.
Znali smo da Mii odmah po porodu slijede 2 operacije i dug oporavak i pripremili smo se da joj pruzimo svu ljubav i snagu da to prebrodi.
Tjesilo nas je to sto su svi doktori bili dosta pozitivni i rekli da vecina beba s tim problemom odrastu u veselu i zdravu djecu...
Kako su tjedni prolazili tako je nase nestrpljenje,briga a i veselje,i uzbudenje raslo.
Dok se jednog jutra u 35tj trudnoce (nakon cijele noci povracanja) nisam probudila i jednostavno osjetila odmah da nesto nije u redu, moja Mia se ne mice.
Hitno smo otisli u Vinogradsku gdje su samo potvrdili nas najveci strah, srce je prestalo kucati. Mislim da je i meni u tom trenutku srce doslovno stalo. bila sam u uzasnom soku.
Iako je proslo samo 20mj od zadnjeg poroda koji je bilo carski, ginekolozi se ipak odlucuju na prirodan porod i tako se nakon 2 dana gelova,dripa itd. rada moj misic,teska 2700 i dugacka 50cm. Mame moje,tu bol i tugu vam nemogu ni opisati.(znate je) Oko mene zene radaju, bebe udisu prvi zrak,ispustaju prvi plac, mame se vesele a ja lezim sama praznih ruku i slomljena srca pitajuci se zasto,zasto bas ona,zasto bas ja...
Rekli su nam da nesto s posteljicom nije bilo u redu,bila je premala i Mia nije dobivala dovoljno kisika te joj je zbog toga stalo srce. Da je i docekala kraj trudnoce i prezivjela porod, zbog same gastroshize koja je ispala kompliciranije nego sto su mislili nebi zivjela duze od mjesec,dva.
Danas nakon 2tjedna bol je sve gora i tuga sve teza. Da nemam Tea doslovno bi poludila.
Ljuta sam na sve zive oko sebe, na Boga,na sve doktore koji su me ikad pregledali (kako nitko nije primjetio problem s posteljicom?) na mame oko mene koje se zale kako su im djeca zlocesta,kako se bude cijele noci itd. I dode mi da im opalim samar i kazem neka budu sretne sta ih imaju i sta su zivi i zdravi. Nemogu uopce vise gledati druge bebe,na ulici,na reklamama...svaki put se rasplacem.
Znam da je to nije u redu ali neznam kako se nositi sa svim tim osjecajima. Kako ste vi prezivjele? Kako se nositi sa ljutnjom i boli? Dali vrijeme fakat lijeci rane?
Sta mislite dali nasi andeli u trbuhu osjecaju bol? Dali je moja Mia osjecala bol,dali je patila???
Znam da ovdje ima mama koje su izgubile andela nakon dana,tjedna ili mjeseca od rodenja i nemogu ni zamisliti koliku bol osjecate,vjerujem da je to jos teze,jos gore...
Kako,kada i dali ste uspjele prijeci preko straha i odluciti se za novu trudnocu?
Imam osjecaj da mi nista,nitko,nikada nece moci smanjiti bol i tugu.
Pisem ovo i suze same teku.
Mia misicu mama te voli najvise na svijetu ❤

[VIB]

Draga Miina mama,

Moja kćer je isto umrla radi problema s posteljicom, bila je savršena beba, ali posteljica nije odradila svoje.
Nisu ništa primjetili dok nije obavljena obdukcija i tek tada se pokazao vjerojatni uzrok smrti, posteljica koja je dovela do krvarenja u mozgu.
Da ne pričam da sam jednom razvikanom privatniku dala silne novce u prvom dijelu trudnoće kako bih bebi omogućila najbolje i prije rođenja.
Pričala sam sa jako puno doktora poslije toga, tražila odgovore koje ni dan danas nemam, ali znam da jednog dana kada umrem da ću tada sve saznati.
Jedna doktorica mi je jedino dala misliti, čak nije ginekološke struke, samo mi je rekla da je ona u trbuhu vjerojatno puno patila pa me to nekako tješi da joj je sada dobro.
Kad ti se to desi žar života nestane, ugasi se.
Ali imaš sreću (mislim teško je reći sreća kad Mia nije uz tebe) da imaš Tea čije ćeš okice gledati svaki dan kako odrastaju.
Ja sam sada još malo pa godinu dana bez moje V., ali rupa u srcu je svakim danom sve veća i veća.
Borim se za daljnji život i za novo dijete, ali neki put pomislim kako bih se zaletila s autom u rijeku i da svega ovoga nestane.
Prva faza traume je najgora, vratiti se doma u praznu kuću, ne smiješ pogladiti trbuh, sve smo mi tu to prošle, na žalost neke od vas to prolaze.
Isto sam kao i ti ležala u rađaonici, oko mene su se sestre u susjednim boxovima smijale zajedno sa novim mamama i njihovim tek rođenim bebama, a ja sam čekala svećenika koji je trebao doći blagosloviti moju mrtvu kćer da ne ide sama Bogu.
Iako radimo na novoj bebi, trudnice i dan danas zaobilazim u velikom velikom luku jer me jednostavno ne zanimaju. Čudno je reći, ali znam da ću slijedeći put u čekaonici trudničke ambulante sjediti dalje od njih.
Gradim svoj svijet u kojem se ja osjećam dobro, i idem za onim što mene veseli, ono što me smeta jednostavno eliminiram iz svojeg svijeta.
Imala sam sreću da sam imala divne prijatelje oko sebe kada se sve to desilo, neki su čak izronili iz daleke prošlosti i s njima se i danas čujem.
Opet imala sam najbliže članove obitelji koji su davali izjave "ma sve će to proći, život ide dalje" ili "bok zovem te da ti samo kažem da je ova i ova rodila i da smo svi presretni..."
Ni tih više nema u mom životu, sa velikim guštom sam im dala na znanje gdje im je mjesto.
Jer onu traumu koje smo mi prošle nikome ne želimo.
Sada po malo gledam stvari od moje V. i kako ih staviti u lijepu kutiju i pokloniti nekome siromašnom djetetu ili dati u dom za siročiće.
Znam da bi moju V. to veselilo.
Nosim slovo V. svaki dan oko vrata, gledam ptičicu na grani svako jutro misleći možda je to ona, primjetim pero koje sleti niotkuda na moje rame, znaju mi stvari nestajati po kući ili jednostavno padne samu od sebe iz čista mira pa joj kažem "misliš da te ne vidim ".
Vrijeme ide, dal smo sretniji, mislim da nismo, ali polako dolazi novi svijet.
Teo neka ti bude utjeha, s vremenom.

[Apsu]

Obje ste me rasplakale...
Puno snage vam zelim..

[Mia.Nina]

Hvala ti Apsu

[Mia.Nina]

VIB , jako mi je zao... tvoja bol je toliko jaka. ali moras biti jaca,mislim da je normalno da imas crne misli,kao i ja.
Ne razumijem kako ni jedan doktor i u tvojem i u mojem slucaju nije primjetio problem s posteljicom, pa Boze moj to je nesto sto non stop gledaju,mjere, usporeduju itd.pa kako se onda nesto ovakvo desava??!
Nejde mi u glavu a nitko mi ne daje odgovore. Mi jos nismo dobili konacni nalaz obdukcije,tako da neznam sto je uzrokovalo problem s posteljicom,nadam se da cemo saznati uskoro. Ovo neznanje me ubija.
Ako je istina to sto ti je doktorica rekla da je V. vjerojatno osjecala bol onda je i Mia.i to me bas cini tuznom. Ispada da dok sam se ja 8mj veselila njenom dolasku ona je 8mj patila?! Uf....
jucer mi je zakrulilo u trbuhu, osjecaj kakav bi imala kad bi se Mia ritnula,refleksno sam stavila ruku na trbuh i pomislila na nju. Trebalo mi je par sekundi da shvatim sta se dogodilo i da Mie ustvari nema. Plakala sam ko malo dijete.
Isto tako sam evo bas danas bila u ducanu i ugledala trudnicu s prekrasnim okruglim trbuscicem i srce mi je doslovno preskocilo otkucaj, shvatila sam da osjecam ljubomoru,zavist i ljutnju a zenu niti neznam
Posto je sve jos frisko,moja obitelj ne zove ni ne smeta,vjerujem da mi daju mir i vremena da dodem sebi, ali imala sam ulet i to od svekrve tipa: Tesko nam je (nama?) ali ne isplati se plakati i tugovati vjecito,treba zaboraviti i krenuti dalje,a i jos si mlada pa kaj sad,imati ces jos djece.
Molim??? Sta bi trebala zaboraviti Miu?! Pa tek smo ju pokopali,da se pravim da nije postojala?!
E bas sam ostala zatecena da joj nisam ni stigla nista odgovoriti.

Lijepo je sto pamtis V., sjetis je se i na neki nacin povezujes na taj nacin, vidis ju u malim stvarima oko sebe,tipa pticice na grani, vidim da ti to donosi spokoj i drago mi je radi tebe. Od srca ti zelim da sto prije ostanes trudna i da napokon sreca i veselje udu u vas dom
A ja cu zahvaljivati Bogu na Teu.

[perla5]

Šaljem ti zagrljaj.

Plačem i za tebe i zbog sebe i svih majki koje su izgubile dijete.

Bol je i dalje jednako jaka, nadam se (kako kažu druge majke )da će jednog dana poprimiti neki drugi oblik.

[Carmina406]

Zao mi je jako. Koliko god tesko bilo treba naci snage i izdrzati,a onda se vremenom covjek navikne na ovaj zivot. Cvrsto vjerujem da nas oni vide i kad pomislim na to zelim da nas nas Marko vidi sretne,da vidi cvijece koje mu donosimo,da cuje koliko o njemu govorimo. Uvijek je tesko ali vrijeme cini svoje. Za mene se zivot dijeli na prije i poslije mog andela i zelim da ostavi sto je moguce veci trag na nasim zivotima. Da zbog njega budemo bolji,zahvalniji za ono sto imamo. Svaki uzdah cu posvetiti njemu da bude ponosan na nas.
Niti razmisljati ne zelim o tome da li su patili dok su rasli pod nasim srcem. Duboko vjerujem da nisu jer dali bi nam do znanja. Nebi onako veselo udarali nogicama i rukicama. Zato cu ja biti uvjerena da nisu patili i da su osjetili svu nasu ljubav i brigu. A osjecaju je i sada. I vide. Nikad necu prestati u to vjerovati. Zelim vam svu snagu i utjehu da prihvatite i naucite ponovo zivjeti

[Piksi1909]

Draga Mia.nina zao mi je jako zbog tvog gubitka. Znam kako se osjecas. Ja sam se nakon gubitka nase djevojcice jako dugo budila s rukom na trbuhu nebi li je osjetila...a onda shvatim da je nema. Znam da ti je jos jako frisko ali pokusaj se ne obazirati na ono sto drugi ljudi govore, mislim da ponekad nisu ni svjesni kakve gluposti izlaze iz njihovih usta. Budi uz svog supruga koji ti je najveca utjeha. Meni pomaze sto joj odnesemo cvijece na grob i zapalimo svijecu i svaki put kad nam fali pricamo o njoj, jer s njim mogu o svemu pricati bez zadrske. Jako puno su mi pomogle i cure s foruma, da njih nema poludila bi...ovdje se mozes ispuhati...
Sto se tice toga dali je osjetila bol nemoj misliti da je jer ces si jos vise otežati, ne znam kakav to doktor majci govori da joj je dijete patilo.
Sto se tice drugih trudnica i majka koje se stalno žale znam kako ti je....dođe ti da ih opalis...ni ne znaju koliko su sretne.saljem ti zagrljaj i slobodno pisi ako ti pomaze.

[sirius]

Lijecnici su skloni sami sebe ogradivati u ovakvim slucajevima, posebno u slucaju kad postoje prirodene anomalije. Tada daju izjave koje bole,ali za koje realno nemaju nikakve osnove. Ono sto znam, iz mog nekakvog duhovnog iskustva nakon gubitak...jest da dijete osjeca da je zeljeno i da je dobrodoslo. Iako zapravo nikad nije zivjelo u nasem svijetu, ljubav se srecom nije ogranicena vremenom i prostorom. Zao mi je zbog vaseg gubitka.

[Romeo85]

Draga Mia....i sama sam ovo prosla prije skoro 4mj...u 21tt...
Strasno mi je procitati opet neku novu tuznu pricu...
Ljuta sam i jadna jer nam se to svima događa...
Tu smo, razumijemo tvoju bol, plakat cemo s tobom kada god je i tebi tesko... dijelimo istu bol nazalost....

Reci cu ti samo jedno, vrijeme prolazi, kazu ljudi bit ce ti s vremenom lakse, meni osobno je ali samo ponekad, mozda je jos prefrisko...glavu gore, dan po dan.. biti ce puno teskih dana...meni se recimo blizi termin poroda i lovi me velika nervoza zbog toga...

A sto se tice dr i phd nalaza ne ocekuj puno.
Meni je nalaz pokazao da su curice bile savrseno zdrave za svoje tjedne, a da je uzrok svega upala posteljice.. zbog jedne posteljice otisle su obje bebe...
Ni danas ne znam zbog koje bakterije se to desilo, brisevi su bili sterilni i prije i sada..
Nekad mislim da sam luda jer razbijam glavu o necem sto nikada ne budem saznala...

Moj dr kaze to moze biti a i ne mora, oni su nesto morali napisati....a jbt pa to je cisti zar na ranu, cemu onda sluzi phd??? I tako, izluđuje me to, tako da ne ocekuj puno...

Zagrljaj veliki ti saljem...ljubi svog Tea, neka ti on bude centar svijeta...

[Mia.Nina]

Mame hvala vam svima na savjetima,pomoci...to mi puno znaci. Osjecam se ok ovdje s vama, lakse mi je kad znam da nisam sama (mozda ruzno zvuci da mi je lakse sta ste i vi tu,ali vjerujem da znate sta hocu reci), lakse mi je razgovarati s nekim tko je kroz to prosao.
Zao mi je zbog svih vas/nas,vase price i to sto ste dozivjele je uzasno. Kada znam koliko nas mama andela ima srce mi se slama,to tako nije fer.
Znam da moram biti jaka,kao i sve mi.
Kada si prisiljen moras...stisnes zube i ides dalje, ja osobno zbog Tea. Ali kada on zaspi onda se raspadam...
znam da bu s vremenom lakse,a zaboraviti necu niti ne zelim.
Mia ce uvijek biti dio mene,u mom srcu,gdje god da je.

P.s.-phd jos nije gotov,tko zna kada bude... svaki dan zovem,vjerojatno im vec idem na zivce.
Jos uvijek se duboko nadam da cu saznati nesto iz toga nalaza.

[Boxica]

P.s.-phd jos nije gotov,tko zna kada bude... svaki dan zovem,vjerojatno im vec idem na zivce.
Jos uvijek se duboko nadam da cu saznati nesto iz toga nalaza.

nama je PHD nalaz samo potvrdilo ono na što se sumljalo...
btw, meni su odmah u početku rekli da se nalaz čeka 1,5 - 2 mjeseca...
i točno tako je i bilo...
radi se o SD u Zagrebu

[VIB]

P.s.-phd jos nije gotov,tko zna kada bude... svaki dan zovem,vjerojatno im vec idem na zivce.
Jos uvijek se duboko nadam da cu saznati nesto iz toga nalaza.

I ja sam isto završila u Vinogradskoj, i čekala sam na PHD 4,5 mjeseci, oni ti na patologiji prvo uzimaju nalaze živih pacijenata, pa tek onda ostale, pa dok to prođe sve ovjere oduži se to
nalaz podižeš isključivo u administraciji na ginekologiji, to ti je kad prođeš trudničku na desno i ideš prema onim vratima na kraju hodnika, otvoriš ih i ideš lijevo i onda dole niz stepenice tražiš sobu od administracije isto na desno, iza jedne kao pregrade na hodniku
tete su tamo ok i suosjećajne
ali treba im vremena dok to stigne s patologije
poslije ako trebaš pojašnjenje ostaviš papire na stolu u trudničkoj pa te pozovu da ti objasne nalaz
u glavnom kratko rečeno sranje i pol
kad sam išla po nalaz skrivala sam oči da ne gledam čekaonicu trudničke jer me to jednostavno razbjesnilo

[Lotta81]

Mia Nina jako mi je žao. Znam kako se osjećaš. I ja sam mama anđela koji je isto otišao u 40 tt zbog problema sa posteljicom. Imala sam 9 mjeseci savršene trudnoće i na svim pregledima bilo sve savršeno u redu, da bi nakon prve doze gela i dolovce dva truda posteljica se u potpunosti odvojila i moj anđeo dobio krila. Na kraju mi je rečeno da se plodovi ovoji nisu posložili kako treba(laički rečeno).
Kad sam pitala kako se to nije vidjelo na uzv, doktori su mi rekli da se neke stvari jednostavno ne vide i da uzv nije svemoguć.
Razumijem koju bol, tugu i nemoć osjećaš. Pitala si liječi li vrijeme rane? Neću ti reći da lijeći, ali da ublaži to je istina. Kada god ti je teško piši nam, jel ovu tugu može razumijeti samo onaj koji je to i sam prošao. Što se tiče okoline, čuti češ svašta. Ljudi nisu zlobni, ali ne znaju što bi rekli pa bubnu svašta. Okruži se ljudima koji ti pružaju potopru, a ti i muž budite si potopra. Tvoj maleni također će ti biti velika utjeha.Nakon nekog vremena (iako ti se sada tako ne čini) biti će ti lakše. Živjet češ neki drukčiji život, a opet dobar. Samo si daj vremena. Što se tiče ljubomore prema drugim trudnicama ne brini sve je to razumljivo. Ja i dan danas sa tugom gledam sve trogodišnje djevojčice jel i moja curka bi uskoro imala 3 godine i mislim si kako bi izgledala, s čim bi se voljela igrati. Kako si i sama rekla naši anđeli će uvijek biti dio nas.
Jednom su mi rekli da nakon kiše dolazi sunce, vjeruj mi i tebi će doći, samo polako dan po dan. (Moje sunčeko poslije kiše sada spava pored mene dok ovo pišem).
Vjeruj mi hrabre i izdržljive smo mi mame anđela, ponekad ni same ne znamo koliko.

[tikica_69]

I mi smo izgubili djevojčicu u 39. tjednu trudnoće zbog infarkta posteljice. Duboko suosjećam sa tobom

[Mia.Nina]

Danas je tocno mjesec dana od kada sam rodila, mjesec dana od kad je moje dijete postalo najlijepsi andeo na nebu.
Nadam se da joj je lijepo tamo gdje je sad ,da je sretna... i da zna da ju mama voli i misli na nju.

Lotta81 VIB tikica69
jako mi je zao zbog svega kroz sta ste prosle. Saljem vam zagrljaje i sucut...

Gotov nam je PHD nalaz...
nista nismo saznali iz njega,bas nista. ocito nikad necu znati kako i zasto se to dogodilo.

[AntonijaLucija]

Draga mama,

Gastroshiza je jedno vrlo ozbiljno stanje, kojeg neki indoktrnirani ljudi nazivaju "lakšim popravkom", no to uopće nije tako. Vaš mišica se borila najviše što se mogla, a Vašu ljubav je osjećala i u zadnjim trenucima.
Moja mišica se borila puno dulje, pa je uspjela nakon 25 mjeseci bolnice doći kući. A tu je i ostala.

Postoji jedno svjetsko udruženje po pitanju gastroshize, zovu se Avery's Angels Gastroschisis Fundation, puno pomažu ožalošćenim roditeljima te onim roditeljima koji se stresiraju u jedinici intenzivne skrbi nad inkubatorom. Imaju i kontakt za hrvatske volontere. Evo link: https://averysangels.org/regional-contacts/

[Zivotmoj]

ej zivote tezak li si i ja sam prije 17 dana postala mama najljepseg andela.
Volim te andele moj,bio si najzeljenije dijete na kugli zemaljskoj.

[adel_isa24]

Cao mozes li me kontaktirati na Facebook?