Drage mame andela,
svaki put kada sam citala vase price na internetu djelila sam tugu s vama, i divila se vasoj snazi... pa potom zahvaljivala Bogu sto imam Tea, zdravog sina starog 21mj.
Ali nikad,ama bas nikad nisam ni pomislila da cu jednog dana evo biti ovdje i pricati vam svoju pricu,o mom andelu, mojoj Mii koja je izgubila bitku sa bolescu jos u mom trbuhu, ispod srca koje danas boli da je tesko i disati.
Naime Mii je dijagnosticirana gastroshiza u 16tj trudnoce, nakon prvobitnog soka obavili smo sve moguce preglede,od privatnika do Srebrnjaka i dijagnoza ostaje ista. Kako jedna "deformacija" (kako su to oni nazvali) najcesce vodi drugoj svaki dan trudnoce i svaki moj pregled je bio u strahu i brizi dali je sve ok,dali dise,dali je osim gastroshize sve u redu... psihicki sam to podnosila dosta dobro zahvaljujuci mom muzu koji je bio doslovno moja snaga i potpora.
Znali smo da Mii odmah po porodu slijede 2 operacije i dug oporavak i pripremili smo se da joj pruzimo svu ljubav i snagu da to prebrodi.
Tjesilo nas je to sto su svi doktori bili dosta pozitivni i rekli da vecina beba s tim problemom odrastu u veselu i zdravu djecu...
Kako su tjedni prolazili tako je nase nestrpljenje,briga a i veselje,i uzbudenje raslo.
Dok se jednog jutra u 35tj trudnoce (nakon cijele noci povracanja) nisam probudila i jednostavno osjetila odmah da nesto nije u redu, moja Mia se ne mice.
Hitno smo otisli u Vinogradsku gdje su samo potvrdili nas najveci strah, srce je prestalo kucati. Mislim da je i meni u tom trenutku srce doslovno stalo. bila sam u uzasnom soku.
Iako je proslo samo 20mj od zadnjeg poroda koji je bilo carski, ginekolozi se ipak odlucuju na prirodan porod i tako se nakon 2 dana gelova,dripa itd. rada moj misic,teska 2700 i dugacka 50cm. Mame moje,tu bol i tugu vam nemogu ni opisati.(znate je) Oko mene zene radaju, bebe udisu prvi zrak,ispustaju prvi plac, mame se vesele a ja lezim sama praznih ruku i slomljena srca pitajuci se zasto,zasto bas ona,zasto bas ja...
Rekli su nam da nesto s posteljicom nije bilo u redu,bila je premala i Mia nije dobivala dovoljno kisika te joj je zbog toga stalo srce. Da je i docekala kraj trudnoce i prezivjela porod, zbog same gastroshize koja je ispala kompliciranije nego sto su mislili nebi zivjela duze od mjesec,dva.
Danas nakon 2tjedna bol je sve gora i tuga sve teza. Da nemam Tea doslovno bi poludila.
Ljuta sam na sve zive oko sebe, na Boga,na sve doktore koji su me ikad pregledali (kako nitko nije primjetio problem s posteljicom?) na mame oko mene koje se zale kako su im djeca zlocesta,kako se bude cijele noci itd. I dode mi da im opalim samar i kazem neka budu sretne sta ih imaju i sta su zivi i zdravi. Nemogu uopce vise gledati druge bebe,na ulici,na reklamama...svaki put se rasplacem.
Znam da je to nije u redu ali neznam kako se nositi sa svim tim osjecajima. Kako ste vi prezivjele? Kako se nositi sa ljutnjom i boli? Dali vrijeme fakat lijeci rane?
Sta mislite dali nasi andeli u trbuhu osjecaju bol? Dali je moja Mia osjecala bol,dali je patila???
Znam da ovdje ima mama koje su izgubile andela nakon dana,tjedna ili mjeseca od rodenja i nemogu ni zamisliti koliku bol osjecate,vjerujem da je to jos teze,jos gore...
Kako,kada i dali ste uspjele prijeci preko straha i odluciti se za novu trudnocu?
Imam osjecaj da mi nista,nitko,nikada nece moci smanjiti bol i tugu.
Pisem ovo i suze same teku.
Mia misicu mama te voli najvise na svijetu ❤