Citiraj Zuska prvotno napisa Vidi poruku
Ja sam drugo rodila prije dvije godine, starija nego što je pokretačica teme sad. I sjetim se ovog foruma svaki put i svih vas koji imate više djece od mene i sve vam je to super i kul.
Jer meni je drama. ne svaki dan, ali često pomislim kako ja to ne mogu i kako ja možda nisam taj tip. Starija ima 5, mlađi 2 i koji mjesec više. Oboje su nespavači, ona sad i spava, ali on ne, pogotovo navečer...sve dok ja ne dođem spavati kraj njega. On je još na cici, ali ne noću, tako da to nije uzrok nespavanja. Bio je lakša beba od starije, ali sad je u fazi ludog dvogodišnjaka, sva njegova skuliranost je prestala. Oboje bi ko majmuni visili s mene 24 sata da se njih pita. A ja....imam i neke svoje interese koje već godinama držim pod tepihom ili se jedva stignem njima baviti, ja bih bila ja, a osjećam da to više nikad neću moći. I pomislim si - kako one s Roda foruma to mogu sve, a ja ne.

Tako da, Lavko, potpuno te razumijem. Meni s dvoje nije lakše, nego duplo teže. Lakše je utoliko što je starija curka samostalnija nego prije.

I sad takva ja, par mjeseci nakon što sam rodila drugo, odjednom osjetim blues - zar ja više nikad neću imati novu bebicu, nikad više neću uroniti svoju glavu u nju onako mirisnu....i počne me tresti želja za trećom bebicom. Sva sreća da imam neke godine, jer da sam mlađa, možda bih se bila upustila u tu avanturu. Jer meni su trudnoće divota, kad sam trudna, onda se osjećam savršeno, poletno, aktivno....imam energije kao nikad, a nije da sam bez nje. Mogla bih biti trudna, rađati i dojiti stalno. Ali to je meni lakši dio imanja djece. Nedavno sam čitala neki tekst u kojem žena kaže: "ona su tu 24 sata, a meni treba malo prostora i samoće". E to je meni najteže - želim malo samoće i prostora jer to mi je neophodno kao što mi je neophodan zrak.

Dakle, ja bih na mjestu pokretačice topika zbrojila racionalno - sve pluseve i minuseve. Suprug ima 50% glasa, ako on ne želi, jednostavno ne želi.
Ostale žene, svaka čast, svaki dan koji nisam na forumu, sjetim vas se, ponekad ste mi izvor inspiracije, ponekad frustracije.
Meni je roditeljstvo daleko najteži posao ikad, a nije da nisam imala izazova.
Zuska, potpisujem ti cijeli post. I meni su trudnoce, oporavak nakon carskih rezova i period dojenja bili macji kasalj nasuprot svega onoga sto je doslo kasnije. Najvise me ubilo visegodisnje nespavanje i cinjenica da sam od nekih stvari morala odustati jer nije bilo dovoljno vremena, energije, novaca... Za prvo dijete sam bila najspremnija i nije mi se svijet preokrenuo naglavce kad sam postala mama; dijete se bas nekako super uklopilo u nas zivot. S dvoje nam je vec bilo teze, a trece nam je preokrenulo zivot naglavce.
Ne mogu to pripisati ni godinama jer sam svo troje rodila u dvadesetima.
Ali troje sam bas zeljela i nakon treceg djeteta sam osjetila da je to to, da su sad svi tu, da smo potpuni kao obitelj.
No definitivno nisam od onih zen mama kojima je sa svakim sljedecim djetetom sve lakse.