Ja se potpuno slažem da je važno da se i roditeljstvu i napose prvim danima i mjesecima majčinstva piše i govori onako kako jest (a to je da bude svakako) samo se baš ne slažem da već i nije tako. Mislim da se baš često piše o ulozi roditelja kao o nekom užasu, kaosu i kraju svega dotadašnjeg lijepog. Ono, život završi i nastupa zatvor sljedećih 25 godina. Ne znam je li do toga da su takvi tekstovi najčešće bezvezni (meni - svi na istu šemu, iskarikirani, pretjerani...) ili do toga da ženama koje čekaju dijete prorade neki ružičasti filteri - u svakom slučaju, novi roditelji često imaju osjećaj da im nitko nikad nije ni natuknuo da bi moglo biti teško.
Pa i forumi...kad nabasam, svake prijestupne, na neke forume na kojima nisam domaća i tema bude djeca, imam dojam da se s toliko oporosti piše o djeci i roditeljevanju da meni stvara nelagodu. Definitivno nimalo bajkovito.
Ja sam ozbiljno počela sumnjati da će 'moje vrijeme' doći. Treće dijete ni nakon 16 godina ne pokazuje znakove sazrijevanja (u smislu prihvaćanja školskih obaveza). Ako bude sreće i završi srednju školu, tada ću trebati njegovati roditelje, a nakon toga će trebati njegovati mene i ništa od 'mog vremena'.
Kažu da je to onaj trenutak kad dijete završi obrazovanje i nađe posao, a još nema svoju djecu... Ako takav trenutak dođe .
nema gore stvari nego čekati svoje vrijeme, neko imaginarno vrijeme koje treba doći.
jer, neće doći. imaš samo sad, ovo vrijeme. i to je to.
to je moja mantra. i živcira me mm koji isto tako stalno nešto čeka. :D
Meni je tako tuzno citati kad netko napise da ne moze naci par sati tjedno za sebe ono 2-3x tjedno po sat vremena.
sory cure nemojte se ljutit al za to ste si same krive. Stvarno se moze al treba mislit i na sebe. Ako mi zene ne mislimo na sebe, nitko ni nece. Mene naucile starije mudrije zene.
Nikome se nista strasno nece dogodit ako kazete ja sad idem i nema me sat vremena. To vrijeme samo za sebe je predragocjeno i time smo ujedno dajemo dobar primjer djetetu da jednog dana i ono isto trazi za sebe.
ma dajte se uozbiljite :D
moji su 9,5 i 15,5 i imam svo vrijeme ovog svijeta za sebe. što se tiče vremena.
a što se tiče briga, vrijeme s djecom koja su samostalna za većinu svakodnevnih stvari, a još nemaš brige oko izlazaka i tih strahova je meni najbezbrižniji roditeljski period. doma su, ne idu nigdje sami, a traže samo za jesti i da ih razvezeš na treninge a znaju igrati i karte :D pa ne moraš igrati one ubibože dosadne role play igre.
Cvijeta
BB pa to je kao minimum a i bolje ista nego nista.
Ja ko cvijeta uopce se ne osjecam zarobljeno, a djeca su mi 5.5 i 7.5 god i tako vec neko vrijeme.
Kad je Zuska napisala da "njezini projekti" čekaju, nisam to shvatila kao tih sat vremena 2-3x tjedno. Mislim da rijetko tko to nema.
Nego ono, da imaš 2-3 tjedna ili par mjeseci za nešto svoje... da sve možeš staviti sa strane. A s djecom ne možeš. Mislim. Ili je jako teško. Recimo mm je (kao ) umjetnik u slobodno vrijeme. I u nekom trenutku je htio raditi na nekom projektu, a to je značilo cca 4,5 mjeseci stalno poslije posla i vikendom baviti se projektom. Djeca su nam bila još manja, ja na porodiljnom... al nekako smo to izveli... neke druge godine smo izveli nešto slično za mene... al to sve skupa nije nimalo lako izvesti.
Ja po novome ko Cvijeta. Cijelu novu trudnocu sam govorila starijem sinu da cu za cas ja ponovo moc trcat i skakat s njim. A onda se rodio mladji. I taman kad sam htjela rec, strpi se jos malo dok braco poraste pa cu opet imat vise vremena za tebe. Al zaustavila sam se... sto ce bit kad braco poraste je nebitno, butno je ovo sad. I tako je kako je. Mogu il cekat da prodje il pokusat ovo vrijeme sad ucinit sto boljim. I za njih, a i za sebe. I tako, svako vrijeme je moje vrijeme a meni se nekako cini i di ima volje i strasti za necim, ima i nacina.
Slazem se i s Vertex, uopce mi se ne cini da se roditeljstvo igdje prikazuje ruzicastim (osim u reklamama za detergente i cokolade), stovise, cesto se ukazuje na negativnosti.
I ovo kad pričate o vremenu... ne mislim na to da u svakom danu ne uživaš u vremenu, i onome što imaš sad. Uživam jako .
Pričam o većim stvarima / snovima... npr. ja bi završila postdiplomski i pisala doktorat. Ok, netko to može i uz nekoliko djece. Ja ne mogu. To je meni stvar koja čeka "moje vrijeme". Ne vrijeme za mene u danu ili tjednu, nego moje vrijeme za doktorat.
I sa Lili se slazem, a moji su 5 godina i 4 mjeseca. Ok, ne mogu bas izlazit vani i lumpovat (a nije ni da to volim), al mogu gomilu toga. Evo, i skijat sam probala prvi put u zivotu nekako prihvatis stvari kakve jesu i u okviru toga sebi pronadjes nesto lipo. Npr. ne mogu navecer bas gledat filmove s md-om jer me sisavac svako malo treba, al mogu citat knjige na kindlu na miru dok on papa u snu. I to je super
Ja se nekako uvijek sjetim onog termina iz ekonomije koji se zove "oportunitetni trošak" - negdje dobiš, negdje izgubiš, i sad svaka od nas ima neki prag do kojeg pristaje/može/sposobna je/želi izgubiti u zamjenu za ono što će dobiti.
Bubilo, nemoj cekat! Pisi! Posebno, ako vec imas materijala za pisanje
A bar su karte za New York svako malo na akciji - nije to neizvedivo. Doduse, ja bi dicu doma ostavila
Ma ja znam da nije problem i drugo i treće i četvrto, plivaš tako kako je. Prije nego sam dobila J. sam se pitala jaooo sad neću moći ovo ili ono. Kad sam ju dobila sam se pitala šta sam prije radila s tolikim vremenom tako isto vjerojatno i s drugim i trećim i četvrtim....
Ja nađem vremena za sebe kad hoću. MM u svemu sudjeluje jednako. Meni je žao što nemamo mi mogućnost da odemo zajedno negdje više nego 1 u dvije godine.
Uglavmnom, ja sam nedavno kao potpuno nekreativna osoba otkrila šivaču mašinu nadahnuta jednom svojom prijateljicom. Šivam torbe, torbice, svašta nešto u tom stilu i to me toliko ispunjava, baš uživam.
Meni se isto čini da se roditeljstvo ne prikazuje ružičasto. Čak bih rekla da se pretjerano ističe negativno. Djeca su mi stara 15,7,6 godina i najmanji ima deset mjeseci i ne osjećam se zarobljenom. Naravno, nekih stvari mojih sam se odrekla ili trenutno ili zauvijek, ali pa to sam sama odlučila. Npr, voljela bih upisat postdiplomski već godinama ali kako ne radim u struci to bi uistinu bilo samo za moje veselje koje bi kostalo i financijski i vremenski. I sama sam odlučila radije roditi cetvrto nego upisati postdiplomski. Ne vidim to kao neku strašnu žrtvu iako imam i dalje želju. A ovo vrijeme za sebe nekako imam svaku večer kad polijezem djecu i popalim mašine.
Meni je ovo u određenim godinama nerealno razmišljanje... osim ako ti roditelji nisu poprilično bogati pa si možeš priuštiti živjeti i raditi "nešto svoje" ...
Mislim da većina ljudi, nakon škole, fakulteta, treba raditi kako bi privredila za osnovni život (stan, hranu).. daleko od toga da ne bismo mi radili nešto svoje...
tako da mi je isto - s djecom ili bez nje - nisam bila, niti će moja djeca biti, u mogućnosti "đabalebariti" ...
A što se tiče postdiplomskog mene zapravo koče financije. Da nađem posao u struci, mogla bih. A za to što posao ne nalazim nisu mi kriva djeca već hrvatsko školstvo u kojem posao dobiju rođaci bar u manjim sredinama... A s više djece, bar će mi potomci imat više šanse..
Slazem se. I dodajem da si za manje guste (trcanje, pokoji izlazak s muzem ili prijateljima) uvijek uzmem vremena. Ali sam odustala od postdiplomskog; nisam imala snage ni vremena uz njih troje (od kojih je jedno imalo problema; ima ih i sad, ali u manjoj mjeri).
Mozda sa cetrdeset :nikadnijekasno:
ja sam rodila oko tridesete prvo dijete. fax završila s 22, s tim da sam počela raditi s 21... sad se uopće ne mogu sjetiti čime sam se bavila u slobodno vrijeme sve te godine dok sam bila bez djece uživala jesam, vježbala, izlazila.... ali mislim da i sada to radim, i da gotovo mogu isto, ali mi se ne da ...
dobro - nije baš isto jer ipak ne mogu reći - eto baš sad idem na kavu, a dijete ima trening ili temperaturu; ali drugi dan možda i mogu jer je MM doma i sl.
jedino sada više vremena potrošim na surfanje... kao sad na primjer... a posao i ručak čekaju ...
Ja sam se recimo bavila fušem, radila sam u fušu u popodnevnim satima, a i moj muž isto tako, s tim da je on imao i nekog interesa i gušta u tom fušu - tako da meni ne fali rad popodne, jedino mi eventualno fale novci koje sam tako zarađivala, ali recimo MM bi možda i volio raditi nešto "sa strane". Mislim da Bubilo misli na takve stvari.
ja stalno nešto radim u fušu... i naporno mi to više... želim ne raditi ništa ... neki su mi poslovi gušt, neki nisu, a opet moraš ih odraditi ...
sad polako otkazujem poslove ... imam plaću (sad je prosvjetarska), stisnut ćemo se ... ako baš zagusti, ponovno ću opet nešto raditi sa strane ...
Ne želim niti ja, niti slučajno, baš sam neki dan odbila .. ali što ja znam, možda bi netko glumio u amaterskom kazalištu , volontirao negdje itd. .. znači nešto vremenski zahtjevno.
Ja nemam takvih želja, najviše volim biti doma, a doma sad stvarno imam vremena "za sebe" koliko hoću.
Sve je stvar perspektive... i logistike...
Nekima je teško pronaći sat vremena za vježbanja, a drugima nije...
Neki dan sam čula priču poznanice. Suprug joj roni po svjetskim morima. Ode na mjesec dana na drugi kontinent, ona bude s njim dva tjedna pa se vrati kući. Imaju malo djetešce (baka čuva dok ih nema). Njima je to normalno i mogu se organizirati, i vjerujem da misle da to nije previše vremena izdvojeno za sebe...
To "vrijeme za sebe" je isto tako mislim moguće definirati i uzeti ga ili ne, ovisno o slobodnoj volji svake od nas. Ja npr. imam susjedu koja ih ima 5-ero (zapravo 6-ero, ali jedno ne živi s njom), jedno drugom do uha što se kaže, najmlađe 7 mjeseci, ona ne radi, prati sve turske serije, i uz sve, čini mi se da uživa. Baš sam neki dan svratila, i pitam di je mali (beba) a ona pravo ni ne zna gdje je, kaže: "a evo ga tu je (u kinderbetu), ponekad i zaboravim da ga imam!". Meni se to nikad nije moglo dogodit, al svjesna sam da je to stoga što sam jednostavno takva, kontrol-frik, al baš zato što sam sigurna da s 3. bebom više ne bi bila takva, mislim da bi bilo super ponovo biti mama i ovaj put uživati 100 %, onako opušteno uživati. I uzeti si bez grižnje savjesti vrijeme za sebe, kad god osjetim da mi treba!
Posljednje uređivanje od V&NMama : 23.02.2017. at 12:18
ma ja u ovo baš ne vjerujem. il jesi taj tip il nisi.al baš zato što sam sigurna da s 3. bebom više ne bi bila takva,
šta misliš, da taj mali nije isplakao svoje dok ne dođe do faze da je u krevetiću sam i šuti
moj bratić je jednom rekao svojoj ženi - ja mislim da smo mi jedini roditelji na svijetu koji su uspjeli razmaziti četvero djece. :D
Ni ja u to ne vjerujem...ja se svjesno učim ne kontrolirati. Teško je to izbiti iz sebe.
Je teško je. Mene su recimo baš djeca opustila, s njima sam naučila da ne mora uvijek biti sve po ps-u, baš su me opustili fest. Možda samo previše razmišljamo, takvi kao mi lavko
i nesigurne smo, ali sve se to može prevladati, važno je samo htjeti i raditi na sebi - a to je teško, najlakše nam je reći "eto takva sam". Meni su recimo ove kasne 30-te super zbog toga što sam tek počela onak stvarno dubinski upoznavati sebe. I to me boli, stvarno boli, jer shvaćam da se moram mijenjati (ne kompletno naravno, ali ono loše da!), ali sretna sam što sam živa i imam priliku i spoznaju da mogu i Pomoć .
Mislim da je ljudima koji imaju snažne interese stvarno teško pomirit roditeljstvo s vlastitim potrebama. Dakle, mislim da to nije samo do toga kako prihvaćaš roditeljstvo, nego i do toga koliko sebe možeš realizirati usporedo s roditeljstvom. Ako si sretan kad imaš vremena za čitanje/trening/kino/sat-dva slikanja, super. Ako žudiš za realizacijom vremenski zahtijevnih i mentalno okupirajućih projekata, onda moraš biti u nekom raskoraku, ili sa samim sobom, ili s djecom.
Muškarcima je (ili je bilo) doduše to tradicionalno vrlo jednostavno - ne sjećam se o kojem sam piscu čitala kako je bio krasan i vrlo posvećen otac, a dan mu se sastojao od pisanja ujutro, predavanja na univerzitetu popodne i primanja studenata u večernjim satima. Helou.
Posljednje uređivanje od vertex : 23.02.2017. at 13:02
E znaš..Tesla se nikad nije ženio, a po nekim povijesnim tračevima nije ni bio sa ženom, jer je smatrao da energiju treba štedjeti - u njegovom slučaju za velike stvari. Da su ga razvlačila deca, kvocala žena..(karikiram!), ne bi imali možda struje danas.
Tako da vertex slažem se.
Al ajd nisu svi Tesla, ali kužite što hoću reći, da stvarno stvarno imaš takve životne ambicije, a moraš negdje uzeti.
Posljednje uređivanje od lavko : 23.02.2017. at 13:07
Naravno da je tako, a naravno da je ženama u toj situaciji bilo neusporedivo teže. Pogledajmo samo depresiju Ivane Brlić Mažuranić.
Ali možemo gledati i da su se žene ostvarile kao majke kvalitetnije nego muškarci kao ocevi
Možemo, ovima koje su pale u depresiju jer se nisu mogle ostvarivati kao umjetnice to očito nije baš puno značilo.