Mene je ova tema podsjetila kako smo mm i ja bili razmisljali o trecem dok je drugi bio beba (a bio je ultra slatka dobra mazna beba i toddler). I onda smo nekako zakljucili da smo prestari za trece i odustali. Pitala sam se neko vrijeme da li mozda ipak nije bila prava odluka do jednog ljeta kad je junior imao tri godine a susjeda u kampu pored nas bebe. E kad bi u cik zore u pet ujutro se cuo plac bebe koji me probudio pomislila sam samo s ogromnim olaksanjem (nakon trenutka dezorjentirane panike): koja sreca da nije moja i nastavila spavati. Mislim da je taj tren bio neki odlucujuci da mi vise nikad nije palo na pamet ipak ici razmatrati opciju treceg