Evo mene opet. Mužu je bolje, puuuno bolje u odnosu na ono kako je bilo i ja opet jučer potegnula temu
. Kažem "pa daj, pa nismo mi stari još", a on će na to "pa ti nisi, da"
. Ma shvaćam ga, nemam ja 50, da imam vjerojatno ni ja ne bi bila luda za još jednim djetetom. Al nije ni on moj najveći problem, nego ja sama, sad si opet mislim kako je lijepo i lako s našim dečkima sada kad su malo porasli (7 i 5 godina), spavam koliko hoću, imam to famozno "vrijeme za sebe", ne vuče mi se nitko za suknju i tako sam se već navikla na sve te luksuze života mame koja nema dijete u kategoriji 0-3 i sad se pitam kako bi se ja ponovo privikla na sve čari života s bebom - nespavanje, nemanje vremena za sebe (dobro, to se još i može naći kad se hoće), obavljanje svih kućanskih i inih poslova uz malu bebu... Razumijete me što mislim
.




. Mužu je bolje, puuuno bolje u odnosu na ono kako je bilo i ja opet jučer potegnula temu
. Kažem "pa daj, pa nismo mi stari još", a on će na to "pa ti nisi, da"
Odgovori s citatom
. Ovi dvoje koje već imam su mi preslatki i mislim si kako bi šteta, upravo šteta bilo ne imat još jedno
. Mene nije strah ni 4. carskog, ni genetskih anomalija ni muževe bolesti - ja samo želim još jednom postati mama. Zar je to takav grijeh? Imam osjećaj da bi me svi osuđivali, a osjetljiva sam na tuđe mišljenje, pogotovo ono najbližih. Od muža ne očekujem ne znam kakav angažman s obzirom na to da je bolestan, odradit ću sve sama, samo kad b pristao.. radi mene. Možda on ni ne želi (zapravo mislim da sigurno ne želi sad dijete jer ne bolestan), ali zar ne bi mogao radi mene? Pa dijete uvijek donosi radost, i u najcrnjim danima života.
