Eto ja sam valjda stvarno ne baš normalna osoba kad i dalje, unatoč tome što mi je muž bolestan (iako ne nasmrt, s dijalizom se danas živi sasvim ok, dočekat se može i lijepa starost) i star (50) ja još uvijek želim to jedno, još samo jedno djetešce . Ovi dvoje koje već imam su mi preslatki i mislim si kako bi šteta, upravo šteta bilo ne imat još jedno . To mi je čak jednom rekla jedna poznanica koja je i učiteljica - da je šteta što roditelji koji imaju takvu (mislila je dragu i simpatičnu djecu) nemaju ih nikad više, nego jedno ili dvoje, a oni neodgovorni ih uvijek narađaju tucet . Mene nije strah ni 4. carskog, ni genetskih anomalija ni muževe bolesti - ja samo želim još jednom postati mama. Zar je to takav grijeh? Imam osjećaj da bi me svi osuđivali, a osjetljiva sam na tuđe mišljenje, pogotovo ono najbližih. Od muža ne očekujem ne znam kakav angažman s obzirom na to da je bolestan, odradit ću sve sama, samo kad b pristao.. radi mene. Možda on ni ne želi (zapravo mislim da sigurno ne želi sad dijete jer ne bolestan), ali zar ne bi mogao radi mene? Pa dijete uvijek donosi radost, i u najcrnjim danima života.