Ja jutros bila na vađenju hormona, a prozori varaždinske biokemije gledaju na zgradu rodilišta, i po ne znam koji put ja opet čeznutljivo bacam pogled na tu zgradu, i prisjećam se prekrasnih trenutaka koje sam tamo doživjela, zapravo meni najljepših u životu - onih kad sam donijela na svijet svoje malene . Bila je i jedna trudnica s mužem na vađenju krvi, bili su tako sretni, ona već s trbuhom do zuba, ali non stop nasmijana, predivni su mi bili.. Kroz glavu mi je prolazilo kako su sretni, kakva ih sreća čeka. A ja se tako bojim približiti toj sreći još samo jednom .