 |
|||
Ove godine svi su jako nadrapali,kad i naši i oni vani su većinom online,a opet vani su puno veći troškovi stanovanja,društvo je ko i kod nas minimalistički,svi su očekivali puno prihoda i sl,kad ono ništ od toga.
Recimo taj kolega od mojeg nije ni došao doma za Božić jer bi tu morao biti u izolaciji,pa opet po povratku isto.
A kad im se, u kojem razredu, otprilike iskristaliziralo što uopće žele studirati?
(ne pitam one čija djeca su se upisala u gimnaziju s jasnom idejom fakulteta i budućeg zanimanja, jer mislim da su takvi ipak u manjini)
Moj je na pola 2. razreda, nema pojma što hoće, zna samo što neće i prilično je frustriran zbog toga (i zbog još ponečega). Razgovori s roditeljima su samo kontraproduktivni.
Ne očekujem od njega nikakvu odluku u ovoj fazi, na kraju krajeva ni ja do pred kraj 3. razreda nisam znala što hoću. Ali me zanima kakvi su prosječni gimnazijalci, kad obično počinju izlaziti iz pubertetske malodušnosti i konkretizirati svoje planove?
moje polaže maturu za koji mjesec, potpuno je promijenjeno mišljenje i idejatanja_b prvotno napisa
i sad je to dodatna frustracija ...
u biti, nema pojma gdje bi i što bi pa je sad dio one grupe mladih koje se ja zgražam ... "menadžment" .... đizzzzodmah svi hoće biti menadžeri ...
razlog: treba lova za život i neće cijeli život biti prosvjetar ... stvarno ne znam gdje sam pogriješila u odgoju ...
možda da uputim u kakvu stranku pa da odmah osiguramo poziciju savjetnika uprave s 25 godina ... može HAC ili bilo što
Posljednje uređivanje od Vrijeska : 05.01.2021. at 14:03
Izgleda da njihova generacija generalno razmišlja prvenstveno o parama, a onda o ostalom, jer i ja od svojeg čujem svašta (ok, menadžer još nije poželio bitimoje polaže maturu za koji mjesec, potpuno je promijenjeno mišljenje i ideja
i sad je to dodatna frustracija ...
u biti, nema pojma gdje bi i što bi pa je sad dio one grupe mladih koje se ja zgražam ... "menadžment" .... đizzzz
razlog: treba lova za život i neće cijeli život biti prosvjetar ... stvarno ne znam gdje sam pogriješila u odgoju ...
možda da uputim u kakvu stranku pa da odmah osiguramo poziciju savjetnika uprave s 25 godina ... može HAC ili bilo što).
Što je najbolje, ja točno vidim u kojim područjima je on jak i gdje bi mogao zablistati, ali on odbija bilo kakve razgovore na tu temu.
Korona-školovanje im nimalo ne ide na ruku, previše su izolirani, i jedni od drugih, i od žive interakcije s profesorima u školi od kojih bi mogli dobiti poticaj ili ideju
moja je prije ponekad znala pričati o parama no sad je otisla na drugu stranu, socijalizam umjesto kapitalizma.Izgleda da njihova generacija generalno razmišlja prvenstveno o parama, a onda o ostalom, jer i ja od svojeg čujem svašta (ok, menadžer još nije poželio biti
Što je najbolje, ja točno vidim u kojim područjima je on jak i gdje bi mogao zablistati, ali on odbija bilo kakve razgovore na tu temu.
Korona-školovanje im nimalo ne ide na ruku, previše su izolirani, i jedni od drugih, i od žive interakcije s profesorima u školi od kojih bi mogli dobiti poticaj ili ideju
Tanja, vjerujem da ce se sve polako sloziti. Jos ima dosta vremena. Ocito im treba i takav jedan period. Moja se nakon jake faze negacije usmjerila baš tamo gdje sam i ja vidjela da ju sporadično nešto zainteresira i sjaj u oku.
Posljednje uređivanje od larmama : 05.01.2021. at 15:14
Mom se iskristaliziralo deset dana prije zaključavanja lista .
Čitavu osnovnu i srednju je pričao o fakultetima skroz drugog usmjerenja i kad je objavio što je upisao, ostali smo blago zatečeni. Nije nelogično , kad porazmislim, jer se vratio svojim najstarijim afinitetima, ali to nije bilo ni spomenuto.
Ali kad vidim koliko gušta, i koliko je zadovoljan, sigurna sam da je dobro izqbrao.
Pitanje je koliko tu ima kruha i hoće li ikad raditi u struci, ali...
Moj L. od malih nogu nije imao nikakvih dilema. Znao je da želi studirati elektrotehniku (ne nužno FER, ali nešto iz te struke) još od malih nogu. To mu je i bio motiv upisa u mioc. Nikakvoj malodušnosti tu nije bilo traga. On je odabrao osam fakulteta (sve tehnika) i poredao ih po nekoj svojoj rang-listi.
Moj E. nije bio tako usko orijentiran. Njega je zanimala vojska (također dugo vremena), ali i tehnika. Nije to odvojena priča - vojska ima najbolju komunikacijsku tehniku. Nažalost ili na sreću, nije prošao na ispitu fizičke spremnosti (sve je uspio kako treba, ali nije istrčao 3 km u propisanom vremenu). Ja sam odahnula, ali se još uvijek pitam hoće li iduće godine probati ponovno... Ne znam, a mislim da ne zna ni on. Nema baš sjajne uvjete za trening, a za sada je zadovoljan tamo gdje je upisan i ima pristojne rezultate. Da se još vratim na njegov upis na faks - on se osim na vojnu akademiju, FER i TVZ prijavio na hrpu tehničkih studija, ali i na indologiju i još nešto egzotično, ne mogu se sad sjetiti... uključivalo je romske jezike. I za čudo prošao je na tim divljim izborima. Mogao se upisati da je htio, ali je odabrao TVZ, a ne FER, jer gleda brata kako se muči s hrpom teorije i zaključio da to nije njegov par cipela.
Obojica su bili u situaciji da moraju pomiriti studij i hobije na odgovarajući način. Za sada to klapa, ali hobiji ove škg trpe prilično veliku štetu, ne toliko zbog fakulteta koliko zbog korone... Eh.... Svi smo u istom loncu kad je to u pitanju.
Peterlin, imaju CEEPUS stipendije za zemlje srednje i istočne Europe. Izdašnije su od ERASMUS stipendija. Kod nas je manja zainteresiransot za to jer je zapad i dalje "pojam"
A mislim da bi mogli krasno profititrati od broavka na praškom sveučilištu, skopskom ...
Imam dojam da moji dečki znaju više o tome nego ja. Baš je E. pričao tko od njegovih kolega kani na studij u Moskvu...
Ja svoje ne guram, ali im ni ne branim da naprave što god žele. Meni je samo bitno da uredno polažu ispite. Za sada - nemam primjedbi, a dalje ćemo vidjeti.
Tanja, ni moja nije u toj dobi znala tj. u nekom trenutku bi nesto spomenula jer se s ekipom doticala razgovora o tome. A prosla skolaka koronska godina ju je odvela jos u vecu rezignaciju i malodušje. Tek si je sad ko maturantica odredila smjer u kojem bi isla.
Moj je pred godinu dana odlučio kaj bi ,sredina četvrtog,ali je predkraj ipak vagal i druge fakseve,ali je odluku ipak stavio na novogodišnji odabir,ta sad je zadovoljan. Ima polovično online faks .
Ima iz razreda neke koji su otišli u Split.
Od kolege kćer je u Rijeci,od bratića sin isto,ali on je 4. godina i potpuno online,tako da se vratio doma.
Posljednje uređivanje od jelena.O : 05.01.2021. at 15:02
Moja, recimo,uopće nije bila ni prijavila ijedan studij izvan Zagreba.
Što me dosta čudi, budući je nemirnog duha i vječito željna nekakve akcije.
A što se tiče odabira studija, u 3. razredu je želja bila dijametralno suprotna od onoga što je upisala i čak prijavila.
Tako da ima vremena za odabir, sve to nekako dođe na mjesto prije odabira predmeta za maturu.
Vrijeska, nisi nigdje pogrijesila, pucaju ih faze.
Ako cemo iskreno, ja sam pobornica i to sam odivijek ovdje pisala da je zdravije da djeca studenti ne zive sa svojim roditeljima.Naravno tko to moze osigurat i platit.
Nije jedina opcija da bi se osamostalili otici studirati u drugi grad ili drzavu.
Studiranje u inozemstvu ipak dosta kosta zato ja imam jedan prijedlog da dijete ne zivi s roditeljima a ipak zivi u Zg samo to ljudima cesto ni ne pada na pamet jer kosta. Da je,al punooo manje nego studiranje vani.
Znaci ja bih predlozila djetetu da mu se iznajmi stan u Zg u blizini nekog od stud domova (radi kantine i obroka, knjiznice, citaone i drustva naravno),ali da ima cimera/cimericu s kojom se taj trosak dijeli (svatko svoju sobu). Cesto vec imaju frendove koji bi se isto tako rado maknuli od staraca.
U tom slucaju puno je lakse izdvojit mjeseceno 1.500kn za smjestaj, hrani se na iksicu sto je povoljno, nego 2000-3000eura za studij vani.
Samo ljudima je blesavo na to trosit novac jer kao pa imamo kucu/stan u Zg. Ja u potpunosti razumijem mlade da ne zele zivjet s 20god sa starcima, ej pa ne mozea ni curu/decka dovest, drustvo, zabavit se kad ti dodje, da te nitko ne pita di si bio dosad, sta si radio..ovo ono...ma znate i sami.
Meni je ovo rjesenje sasvim prihvatljivo,a da ne zivim u Zg obavezno bi bili u stud.domu. najljepse godine zivota sam tamo provelaa bome je i doata Zagrepcana uzivalo s nama tamo
Posljednje uređivanje od Lili75 : 06.01.2021. at 14:25
Lili, daj potkrijepi te iznose? Mislis da se u Zagrebu živi za 1500 kn/mj? Gdje?.
Isto tako ova cifra od 2000 -3000 eura je jako zanimljiva
Dodatak, prijedlog od Lili u teoriji ima smisla i također smatram da je zdravije da studenti žive studentski i nisu s roditeljima. Međutim, ta želja, stvarna želja mora doći od djece. A naši to u teoriji bi, ali istovremeno bi došli jesti kuhano domani po oprani i opeglani veš.A tako ne ide. Barem kod nas.
Ipak mislim da je teže otić od roditelja tipa iz Zagreba u Zagreb, iako znam i takvih slučajeva, nego npr. u Rijeku , Osijek ili Split.
Ja sam bila užasno zavidna svojim frendovima s caksa koji su u Zagreb došli studirat a ne ja koja sam živjela sa starcima
Eh, sjećam se kolege iz studentskih dana koji je isto mislio da smo mi provincijalci sretnici... Rekao je to više puta, u stilu da nas nitko ne pita kamo idemo i kad se vraćamo... Jednom mi je dokuferilo, pa sam mu rekla da nas isto tako nitko ne pita imamo li kaj za jesti, imamo li para, imamo li kakvih briga i problema... Nitko te ništa ne pita. Brzo shvati čovjek da to ima više nedostataka nego prednosti.
S druge strane, mi koji smo došli u Zagreb iz drugih gradova brzo smo se naučili snalaziti i kasnije to stvarno bude prednost.
Nije teže, samo je stvar želje i volje. I obiteljskih odnosa. Moraju biti jako dobri ili jako loši.
Djeca iz obitelji i s jako dobrim odnosima teze za samostalnoscu.
Nano za 3.000kn bez problema se nadje stan za najam, napisala sam s cimericom na 2 dijela.
Ja bih bas to htjela da sami nauce radit za sebe sve od sudja, vesa, pranja, peglanja, kuhanja, ciscenjja,placanja rezija i dr.tako se postaje samostalan, a 18 god je sasvim dovoljno. To sve rade i doma, al nije isto kad bas sve ovisi o tebi.
Moze se i vani studirat za manje novce npr u Becu, u stud.domu mi kuma ima 2 djece,
Neusporedivo povoljnije nego u nekim drugim drzavama gdje su skupe skolarine, al da se ne zavaramo sumnjam da se moze igdje ispod 1000eura pogotovo ako se jos uracunaju putovanja i karte. Mogu je pitat za tocnu svotu jer ja iznose brzo zaboravljam.
Svatko bira po svome, al meni se ovaj moj prijedlog cini puno izvedivijim za vise obitelji nego 7000-10.000-15.000kn svaki mjesec.
Ovo zadnje od Petwrlin potpisujem,to se vecinom pokaze kao velika prednost u zivotu jer se naucis snalaziti ranije zato sto moras.
Ja nisam od 3.srednje zivjela sa svojim roditeljima, a moja seka od 1.srednje. stvar je okolnosti bila i nis nam ne fali. Dapače, sve bih ponovila
Posljednje uređivanje od Lili75 : 06.01.2021. at 16:08
Kako Barbi rece sve je stvar zelje i volje.
Mislim, ja sam sa 16 položila prijemni i dolazak u ZG mi je bila sloboda samo takva, uživala sam svake sekunde studija. I slažem se da je to divno iskustvo, samo je ostvarivo zanemarivom postotku ljudi.
Da ne govorim da nema govora o samostalnosti ako ti je mama udaljena 3 tramvajske stanice.
Prava je samostalnost kad si tanka već 24. u mjesecu, a tebi lova/stipendija stiže 5.
I kad te gazdarica naglo nogira iz stana pa s 3 kofera panično tražiš novi stančić.
Lili, stvar je i financija. Najam stana nije popola s cimerom 1500kn, nego su tu još režije, popravci, kupovina dijela namještaja, vešmašine ako je nema itd.
Osim toga maturanti ne idu studirati vani da se osamostale, nego idu za boljim studijskim programom, za onim čega ovdje nema, možda imaju viziju vani i ostati.
Slažem se da je zgodno odvojiti se s 18 , obitelji s viškom stanova to mogu izvesti, ali ako skupljaš novce za neki master, za pokretanje posla, za štajaznam ženidbu...onda je besmisleno opteretiti roditelje financiranjem vlastite samostalnosti u Zagrebu. Studiraj, nađi posao pa se odvajaj.
Mi bi imali uvjete za odvajanje... Prije par godina, moj mlađi sin je pitao kad se može odseliti. Odgovor je bio kristalno jasan: onog trenutka kad budeš imao stalan posao od kojega možeš živjeti i plaćati režije, održavati sve što treba itd.
Godinu kasnije, kako su rasle obveze u školi, brzo se prizemljio.
Nemam ništa protiv osamostaljivanja, ali u pravom trenutku i s dobrim razlogom. Za sada ništa od toga,osim ako netko ne nastavi školovanje u nekom drugom gradu ili državi.
Btw moja djeca su u međuvremenu prepoznala važnost početnog kapitala za pokretanje posla ili ušteđevine za eventualno školovanje negdje drugdje, pa ja od njihovih stipendija nisam vidjela ni lipe. Samo znam da tu lovu baš ne troše. Na sreću, nikom nije palo na pamet ići u podstanare u rodnom gradu.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 06.01.2021. at 18:16
Coksa mozda nisi u tim vodama neko vrijeme, al stanje s rentanjem stanova se jako promijenilo.
O svim uredjajima u stanu brigu vode vlasnici, kao i o popravcima.
Namjerno sam rekla 3000kn jer za taj novac se moze unajmiti pristojan stan sa svim namjestajem i uredjajima.
Rezije takodjer kad se dijele na 2 nisu tako velika stavka, pricam o normalnom pristojnom stanu.
I moji roditelji su zadnju god mog studija doselili u Zg, doduse vise od 3 tramv.stanice,a vidjala sam ih jednako 2x mjesecno, kao i kad su zivjeli 80km dalje od Zg
Tad sam vec i radila 4h dnevno na apsloventskoj i sve si sama financirala, doslovce sve jer su moji bili u nezavidnoj situaciji.
Naravno da veliki dio ljudi ni ne moze pomisljati o tome ali ja sam odgivarala Vrijeski kako moze financijski povoljnije proci od studiranja vani ako je djetetu toliko jaka zelja za samostalnoscu.
Sto se tice programa,ima ih boljih i losijih kao i svugdje.
Al kome roditelj nikako ne moze financirat takve snove i zelje a onda studira tu gdje zivi ili ceprka, trazi stipendije i sl da proba otici van bar na semestar ili dulje.
Za sve to treba jaka volja i zelja koja je presudna da bi se uopce znalo u kojem smjeru krenuti.
da me ne shvatiš krivo, razumijem što želiš reći. bilo bi idealno da djeca s 18 odsele bilo kamo od roditelja.
Naravno, nisam podstanar već jako dugo. MM je u proljetnom lockdownu unajmio jednosobni stan (soba+kuhinja) u susjedstvu da bismo mogli svi online raditi. Prvo se napatio da bi našao nešto negadljivo, onda nije uspio naći baš ništa i s TV-om i s WIFI-jem i s krevetom da ne mora ništa kupovati. Govorim o sjeverozapadu. Na koncu je uselio u taj stančić za 2700 plus režije. Nakon 2 dana zaštopao se tuš, a rolete se više nisu mogle podići. Za neispravan ključ ulaznih vrata u zgradu okapao se s gazdom dobrih 10 dana! Htio se preseliti sto puta, ali nije imao kamo jer je ovaj stan jedini izgledao pristojno i bio u kvartu.
Ma kuzim coksa naravno.
Meni nekoliko kolegica i prijateljica zive kao podstanari i iskustva su im skroz pozitivna, i sama iznajmljujem. I neki moji frendovi. Frendica mi ima agenciju u tu svrhu. Situacija je danas 10 klasa bolja nego nekad, jedino ako ti se potrefi bas peh.
Kod mog su sina razmišljanja o studiju izvan RH bila sve manje intenzivna što se upis više bližio. Dala sam mu zadatak da istraži i vidi ima li neki studijski program koji ga zanima a koji bi kvalitetom bio dovoljan razlog za odlazak. Nakon što je to napravio zaključio je da ono što želi studirati dovoljno kvalitetno može i u ZG. Bilo mi je jako drago, iako bismo svakako podržali i odlazak izvan RH. Odlazak iz kuće i studiranje u drugom gradu je, nažalost, došlo u ovo nenormalno vrijeme i boravak u ZG je bio relativno kratak, ali nadamo se povratku u normalan studentski život što skorije. Znam za dvoje studenata koji studiraju u Nizozemskoj iz svog doma u Rijeci, a jedan od njih (odnosno roditelji) morao je uplatiti unaprijed preko 8 tisuća eura za godišnji najam stana (nisu dobili povrat niti im je priznato za iduću godinu).
Prvih nekoliko poziva od sina iz ZG bilo je isključivo vezano za pitanja pranja i sušenja odjeće, što na kojoj temperaturi, koji prašak...Snašao se odlično, ali sad kad je kući ne pada mu na pamet da pali perilicu ili sušilicu
Iznos koji se spominje (1.500 kn) čini mi se zaista prenizak za pokriće troškova studenta u ZG. Mi toliko otprilike dajemo našem, a on ima mjesto u studentskom domu što je stvarno povoljno i uz to ima stipendiju od 1.200 kn, tako da mi se čini da s tim iznosom da je u stanu i bez stipendije ne bi izgurao (ovo što su bili gore oko 2,5 mjeseca nisu iskusili nešto puno izlazaka i tulumarenja, cijelo vrijeme su bili u korona režimu, pa ne mogu reći da je previše na izlaske trošio).
Kako ste vi, kao roditelji, prihvatili naglu odluku o odlasku?
Ako sad ode, znači da je mala vjerojatnost da će se vratiti... znam da život piše različite priče, ali ovo je ono - shvatiš da je njihovo djetinjstvo gotovo i počinje život odrasle osobe...
Ja sam, priznajem, mislila da je sad vrijeme mladenačkog uživanja (na trošak roditelja), ali s tolikim financijskim zahtjevima studija u inozemstvu znači da treba i raditi i učiti istovremeno ...
O iznajmljivanju i plaćanju stana u rodnom gradu - bila je i takva ideja, ali to sam srezala i rekla ako se može financirati nek ide. Neću plaćati stan i troškove života i zabave zato jer je ludilo biti sam.
Kakvo je to osamostaljivanje ako si financijski potpuno ovisan o nekome?!
Posljednje uređivanje od Vrijeska : 06.01.2021. at 20:18
ja se nadam da ce moj htjeti na studij izvan grada ili zemlje. ako ne, onda ide u podstanarstvo. a to sto se mozda nece vratit ako jednom ode, pa i ja sam tako, danas uz svu tehnologiju, stvarno ne mislim da djeca moraju biti blizu roditelja. a povrat u ovu zemlju ionako nije nesto sto je vrh vrhova, stovise ne vidim buducnost mladima u ovoj zemlji
Da se moj sin upisao na vojnu akademiju, bio bi u vojarni u rodnom gradu. Pripremala sam se i na tu mogućnost. Drago mi je da je ipak upisao nešto drugo, ali moglo je ispasti drugačije. U tom slučaju imao bi osiguran smještaj i hranu, računalo, odjeću...sve. Ne bi mi brinuli o tome. Bilo bi me strah zbog njegovog zdravlja (kampovi, visoki zahtjevi na tjelesnu spremnost) a on je astmatičar. Drugo me ništa nije brinulo. Nekako imam dojam da bi se snašao. Stariji sin isto. Podmetnu oni rame kad treba, iako se ne guraju biti samostalni na način kako su to zamišljali u srednjoj školi.
Ne radi se Vrijeska samo o financ.samostalnosti, postoji puno vise oblika samostalnosti.
.Cak mislim da je lakse savladat financijsku nego druge vrste samostalnosti.
Ne trebam navodit primjere muzeva koji kao gotovani budu predani iz ruku pozrtvovne matera svojim zenama
Ja bih vratila i obvezni vojni rok, da mogu al ne mogu
I dalje smatram da je puno zdravije da punoljetna osoba ne zivi s roditeljima, ukoliko je to moguce i postoji zelja/volja/sredstva. Ako ne, a nista, ko i ostali svijet.Samo da ne krenu i place zaradjivat a ostanu kod staraca jer je tamo sve sredjeno, spremno i dolaze na gotovo. Imam nekoliko kolegica koje doslovce ne mogu potjerat svoje 30+njake da iznajme stan s tolikim placama. Lijepo im kod mama
Djeca rastu, sazrijevaju to je normalan put hvalaBogu tako i treba biti.
Imaju korijene, dobivaju krila.
A vezano uz to jel bi mene zalostilo da odluce ostat zivjet vani nakon studija, mene iskreno bi, beskrajno bi mi nedostajali (moja seka zivi vani, imamo vlastito iskustvo), ali to je njihov put, njihov izbor.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 06.01.2021. at 20:44
jasno je meni da postoje različiti tipovi samostalnosti
ali trenutno je financijski okvir (i mislim ne samo meni iako i MM i ja radimo s pristojnim plaćama) jako važan. Manje se posla nudi za mlade i nije moguće baš dovoljno zaraditi i za stan i za sve potrebe
a da ne kažem da se sad i penali plaćaju ako se ispiti ne daju u roku ...
Vrijeska, nisam samo shvatila u kojem smjeru ide zadnji post, pojasnjenje mi je posve jasno.
Ja dvojako tumačim poantu zato mi nije jasno u prilog cemu si to htjela reci:da vam je preskupo financirat studiranje vani ili podstanarstvo ili pak suprotno da im je bolje omoguciti da idu van i tamo ostanu zivjeti?
A ako trenutno ne mozete priustit nista drugo nego studiranje u rodnom gradu ziveci s roditeljima, nes ti neceg strasnog, pa velika vecina ljudi iz Zg (skoro svi)su tako studirali.
Mislim da roditeljima ne treba biti bed reci djeci da to nije izvedivo osim ako ne dobiju neku stipendiju i to je to. Ono pa moraju se naucit prihvatit situaciju kakva je ili nesto poduzet da se to promijeni.
Koliko talentirane djece iz nekih udaljenih dijelova Hrvatske mozda uopce nema prilike za studiranje zbog financija, iako je studiranje kod nas "besplatno" (a bas i nije).
Meni bi bilo jako teško da moja ode, ali svjesna sam da će se to jedoga dana i dogoditi.
Nudili smo joj da se preseli bliže faksu radi kraćeg putovanja i to je glatko odbila.
Samostalna je skroz. Ima cilj. Vrijedna je poput mrava. I iznimno uspješna.
Ja sam zadovoljna kako je ispala.
I neka bude što duže s nama, a ako ode na specijalizaciju van, mi idemo s njom. Tako je rekla.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Mislim da se ovdje brka privatna i "poslovna" samostalnost.
Ja sam bila jako samostalna završit faks. To kaj pojma nisam imala koje režije postoje i koliko koštaju, dok je to lili sigurno znala..pa koji majstori postoje pa kako se snaći u raznim situacijama. Ma svastanesto. U to doba nije bilo 2anse da bi nama naši roditelji unajmili sobu da se osamostalimo. Hvata me smijeh pri pomisli da sam to rekla roditeljima. Moje društvo je pokušalhe osamostavljivanja obavljalo ljeti. Radili smo u drugim mjestima, često i izvan HR ( odnosno bivše države) zvali smo to bijegom od staraca. He he. U koje smo sve situacije upadali. Kasnije sam računala. U 6 godina faksa hodinu dana sam provela izvan HR - u kraćim periodima, naravno. I ta iskustva su mi neprocjenjiva
Momentalno sam vec mjesecima ljuta na MMa jer na njemu se kilometrima vidi da nikad u životu nije živio sam.
Ovo sad rade moja djeca. Poticali smo ih od malena, išli su na razne kampove i druženja, a kad su dorasli da si takve stvari (i studentske poslove) organiziraju sami, to su i učinili. Izvan HR još nisu imali prilike, ali nadam se da će i to riješiti. Sad je korona, pa je teže, ali nije neizvedivo.
Nano daj iskustvo svog klinca napiši
Još malo o osamostaljivanju...
Budući da je ovo topic o upisima na faks, moram reći da nisam prstom makla dok su se moja djeca upisivala na faks. Doslovce. Morala sam žicati nužne informacije. Bilo me strah kako će to izvesti, ali uspjeli su bez problema.
Dok su se upisivali u srednju školu, bilo je slično. Nisam se puno miješala. Ako su me pitali gdje stoji koji dokument itd. - tu sam pomogla, ali gledala sam da se baš previše ne angažiram. Moja je bila (i u osnovnoj i u srednjoj školi) organizacija liječničkih pregleda za individualizaciju. Eh, kad su se dočepali faksa, od toga sam također digla ruke. Sami su si to riješili. Brate, punoljetni su... Moram sama sebe zauzdavati da ih prečesto ne propitujem kamo idu i kad se vraćaju, ali otkako su na snazi korona mjere - uglavnom sjede doma ili se druže u uskom krugu ljudi s kojima su stalno.
A što se tiče "stvarnog života" - osamostaljivanje ide postupno, od malih nogu. Uvijek mi se činilo da bi moji mogli i više, ali u kriznim situacijama se vidi da ipak funkcioniraju. Krajem godine ja sam imala baš puno posla, a moj brat je slomio ruku i trebala mu je pomoć. Moj mlađi je položio vozački ispit i vozi, pa je uskočio kad je trebalo - odvezao, dovezao, obavio što treba. To je samo primjer... Pao mi je kamen sa srca sad kad ne moram više sama razvoziti ekipu nego samo ostavim ključeve od auta i popis za trgovinu. To su sitnice... S druge strane, otkad se školuju od doma - puno je fluidnija granica između radnog i slobodnog vremena, pa mi je teže organizirati radni dan za njih, jer mi se čini da cijele dane imaju nekakve obveze s kratkim rupama između toga. To znači da ove godine češće kuham, češće spremam veš i slično, a opet manje čistim, manje hodam po trgovinama, neusporedivo manje vozim okolo... Eto.
Lovu od stipendije i vlastite studentske zarade drže "u čarapi", upravo za eventualne potrebe školovanja izvan okvira roditeljskog doma. Nije za ovu temu, ali baš smo razmišljali koji bi najbolji način bio da se ta lova sačuva (ako stoji godinu-dvije, da ne gubi vrijednost) ali ništa mi nije palo na pamet.
To je isto odlicno s tim kampovima, moze ih priustit i netko tko nije pri novcima, ja sam tako volontirala ljeti na Korculi, u Francuskoj...svukuda sam isla, upoznavala svijet i uzivala. Danas je jos i vise mogucnosti, samo da prodje korona.
Ja sam radila kao au pair, i bila na dve studentske prakse.
Bas znam dvije djevojke koje sada cuvaju djecu izvan dlma. Odlučile su napravit godinu pauze da bi se smislile što će dalje
Ovo sam i ja isprobala u svoje vrijeme, ali ne samo u obiteljima; tijekom ljeta radila sam i u kampovima s djecom u V. Britaniji... Voljela sam se smucati okolo.
Nisam išla na studentsku praksu u struci i to mi je baš žao, ali nije bilo prilike. Završila sam studij i odmah krenula raditi. Imala sam 23 godine. Sad gledam svoje sinove - nisu puno mlađi i imat će priliku i oni... Nadam se samo da će relativno brzo proći ograničenja zbog korone, ali bojim se da će moja djeca silom prilika imati puno manje prilike za putovanja nego što sam ja imala. No, samo da svi ostanu zdravi... Ako ne budu mogli putovati u studentskim danima, nadoknadit će kad se bude moglo. Nikad se ne zna - ako budu htjeli, stignu i na poslijediplomski izvan Hrvatske.
Moja studenska praksa je bila nakon 3 i 4 godine. Barcelona i Atena. Odmah mi je toplo oko srca kad se sjetim. Održavam još kontakte s nekim ljudima iz tog doba
Moja iza 2. i 3. godine u peterlinovoj blizini,što će reć trebalo mi je puno jahanja do tam
I moja zagrebačka ljetna praksa također, a ljeti sam putovala iz svog grada (cca 100 km) na praksu.
Što se tiče ljetnog posla tijekom srednje škole, bome sam radila kao sezonac na preradi jabuka i ništa mi nije falilo. Stekneš uvid kako je to ići na posao u smjenama svaki dan.
A za peterlin, moj oroči ljetnu zaradu od poslova na šest mjeseci.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
