̌ .

Sada, gotovo sedam godina kasnije, teško mi je s jednakim emocijama opisati kako sam se osjećala u tom trenutku: ja, koja sam bila učenica strukovnog usmjerenja, koja sam nakon toga paralelno pripremala završni rad iz fizike i učila sociologiju, filozofiju, povijest umjetnosti, filmologiju i sva druga područja kojima se nisam bavila tijekom srednjoškolskog obrazovanja, i koja sam na kraju upisala kroatistiku i komparativnu književnost te pet godina istinski uživala studirajući. ̌ , ́ ̌.

Učenike strukovnih usmjerenja ne pripremamo za DM – bila je to prva stavka u ovom obrazovnom sustavu koju sam odlučila ignorirati. Nekoliko godina kasnije, kada su moje kozmetičarke bile maturantice, i kada sam ih pitala zašto ne dolaze redovito na moje pripreme za DM, a one mi rekle da im je preskupa karta, mislila sam da mi lažu. A onda sam guglala i pronašla: „Za prijevoz maturanata za dane polaganja ispita obveznoga dijela državne mature (gimnazijski programi) te ̌ , sufinancira/financira se najpovoljniji iznos (pojedinačne karte, polumjesečna ili mjesečna karta) za dane polaganja ispita obveznoga dijela državne mature, odnosno ̌ .“**

Da, čitav sustav i dalje misli da učenike strukovnih usmjerenja ne pripremamo za DM.

Onda sam slala sažetke, uvode, skripte, opaske, sve što mi je palo napamet, putem waap grupe. JA UČENIKE STRUKOVNIH USMJERENJA PRIPREMAM ZA DM.

Zapravo, pripremat ću svakoga tko želi nešto upisati, tko ne želi stati na srednjoškolskom obrazovanju, svakoga tko ima imalo volje učiti. Pripreme za DM jedni su od rijetkih prekovremenih sati zbog kojih nikada neću požaliti, ni na trenutak.

U međuvremenu se dogodilo mnogo stvari. Neki su bili pod prevelik stresom, neki su učili više nego prije, neki su odustali, neki su se trudili svim snagama. Kada je objavljen ovogodišnji ispit, bila sam radosna što sam ga, prvi put u životu, riješila 100%. I pomislila: zašto se oko toga radi tolika drama, pa uopće nije toliko težak! A onda sam se sjetila Henriete prije sedam godina, Henriete koja nije znala sve ono što zna sada, koja nije riješila mnoge ispite u međuvremenu, i održala mnoge, mnoge pripreme brojnim učenicima, i gimnazijskoga i strukovnoga usmjerenja.

Kada su izašli rezultati, napisala sam na desetke žalbi učenicima. Da bih to mogla, pročitala sam na desetke učeničkih eseja. Bilo mi je fascinantno koliko je nemoguće bilo usporediti kvalitetu eseja na temelju bodova koje su dobili. Bilo je, tako, eseja koji su dobili 19 bodova, a bili su bolji od onih koji su dobili 27 bodova. Bilo je i onih koji su dobili 32 boda, a komotno su mogli imati (svih) 40 bodova. Nisu za to krivi ispravljači koji rade u uvjetima u kojima ja nikada ne bih radila (pa se nisam prijavljivala za to ispravljanje – nikada). Nisu krivi ni zbog toga što su plaćeni po broju ispravljenih eseja pa se vjerojatno trude ispraviti ih što je više moguće u što kraćem vremenu. Kriv je cijeli taj koncept eseja iz HJ: eseja koji nije siguran što propituje, eseja koji se može dobro napisati ako se dobro nauči shema, ako se napamet nauče uvodi, ako se nauči sažetke 17 esejskih djela, ako si relativno pismen.

Uvažene su sve osim jedne žalbe. Bodovi koje su učenici dobili nakon žalbi kreću se od jednog boda do osam bodova. I pritom su se žalbe ticale nevjerojatnih banalnosti: od toga da nisu dobili dovoljan broj bodova na citatima, iako su imali dovoljan broj citata; oduzeti su im bodovi za upotrebu nehrvatskih riječi, a u eseju nije bilo ni jedne takve.

Bodovi su to koje ne bi dobili da nisu pisali žalbe, a koje su, očito, zavrijedili. Bodovi koje ni ja ne bih znala tražiti da nisam prošla radionicu za pisanje eseja u sustavu koji nije ni škola ni županijsko vijeće ni nešto treće povezano s državnim školstvom. Zapravo, otkad radim u školi, osjećam da nikoga nije briga znamo li mi, obični smrtnici, pripremiti učenike za DM. Jer nitko nas nije naučio kako to činiti. Nigdje nisu javno dostupni opisivači za eseje (Google je izbacio neku stavku jednom davno (očito) objavljenih, ali stranica je obrisana). Mogli smo samo sami učiti i zaključivati iz nekakvih mrvica koje smo okolo skupljali.

Još je jedan fenomen poseban: panika koju izazivaju pojedini mediji uoči početka DM. Na prvi se pogled čini dobronamjernim, ali zapravo samo „nabrijavaju“ generaciju. Objavljuju neke čudne statistike, promišljaju o smislenosti, vade iz arhiva stare probleme. Rade senzaciju od nečega što senzacija nije, ali isto tako znaju da će im to dovući velik broj čitatelja: sve maturante, njihove roditelje, nastavnike i ostale dobre ljude koji se zanimaju za tu tematiku i promišljaju o njoj iako ih se direktno ne tiče.

A kada državna matura prođe, govore o svake godine sve lošijoj prolaznosti ili ocjenama. Uspoređuju godinu i godinu, a ispiti državne mature daleko su od standardiziranih ispita, pragovi prolaznosti nisu svake godine isti niti su sadržaji koji se propituju isti (slični možda jesu, ali isti nisu pa je teško govoriti o jednakoj težini od godine do godine). Ove su se godine iz NCVVO-a odvažili kritizirati i cijeli sustav pa se osjećam osobno prozvanom*. Ravnateljica NCVVO-a rekla je tako i da je PROBLEM što su nastavnici učenike počeli pripremati za DM kao da ne zna (možda i ne zna!) u kakvom su nesrazmjeru sadržaji propisani za DM i sadržaji propisani NPiP (govorim, prvenstveno, za Hrvatski jezik). Kada bih, kojim slučajem, obradila SVE gradivo propisano NPiP, a ne posvetila se osobito gradivu propisanom Katalogom za državnu maturu iz HJ, baš me zanima koja bi to veća sreća bila.

I, zaključno, još samo ovo da kažem: generacije se mijenjaju, jako, vidno, brže nego ikada prije. Nastavna atmosfera koju sam ostavila s 18 godina kao učenica nije bila ni slična onoj u kakvu sam došla s 23 kao nastavnica. Jesmo li previše ili premalo posvećeni učenicima, jesu li oni više ili manje razmaženi i jesu li sposobni više ili manje učiti, u ovoj je priči sasvim irelevantno. Problem je u tome što nema jasnih pravila što i kako učenike poučavati. Problem je u tome što sam ja, kao nastavnik, odgovorna prevelikom broju institucija koje međusobno ne surađuju. A ključno jest ovo: jedina institucija kojoj bih trebala biti odgovorna trebala bi biti institucija UČENIKA.

Sve dok se „ovi gore“ ne dogovore kojim će redoslijedom raditi reforme, i hoće li možda krenuti od osnovne škole pripremati generacije da jednoga dana znaju, možda, biti nastavnici, „mi dolje“ možemo samo tapkati (kao guske u magli?) i nadati se da je ono kako radimo dobro. Ako već ne možemo zadovoljiti standarde koje od nas traže jednakiji od nas iz NCVVO-a, onda bar da znamo da smo dali sve od sebe da učenike, možda, pripremimo za, ne Školu za život, već životnu školu.

*"Zapravo smo očekivali. Očekivali smo zato jer se provode istraživanja koji pokazuju ove trendove. I prošle godine je bilo jednako loše. Odgovorni su svi oni koji čine ovaj sustav", kazala je Katavić.“ Izvor: https://vijesti.rtl.hr/…/nikad-gori-...avne-matu…/; datum pregleda: 18. srpnja 2019.

** https://gov.hr/…/sredn…/prijevoz-uce...ih-skola/1961; datum pregleda: 18. srpnja 2019."