Preko stolčića do sinčića...
Prvo dijete rodila sam u Zagrebu, porod je bio... školski – CTG je bio non-stop na meni, što će reći - nisam se micala sa stola. Eh, evo prokinuli smo vam vodenjak, dali malo dripa, ma još malo droge da vas to tak' jako ne boli, epiziotomija jaaako velika, jer ipak sam ja prvorotka... jedina svijetla točka bio je moj suprug pored mene.
Na početku druge trudnoće odlučila sam se da ovaj put idem u Rijeku . Suprug se odmah složio.
Zašto u Rijeku? Želim imati prirodan porod, a tamo imam najviše šansi za to, ekipa riječkih primalja dala si je truda, vjerujem uz potporu svojih nadređenih, i sada su drugačiji od drugih. Ljudi vole reći da je to alternativni način rađanja, no taj mi se izraz baš ne sviđa jer nije mi jasno što je tu alternativno.
Također imaju kadu za porode u vodi, u Zagrebu je bila u jednoj bolnici, no izgleda da tamo netko nema previše sluha za to, pa su ju ukinuli jer kao nema zainteresiranih. E, da, nema...samo na ovom forumu ima desetak žena koje su putovale iz Zagreba u Rijeku, te jako puno zainteresiranih. Riječko rodilište ima i 24 h rooming-in, koji je zaista 24 h. Bebu ne odnose nigdje, cijeli dan je s mamom.
Nazvala sam primalje u Rijeku, javila mi se sestra Lela, rekla koji su mi svi nalazi potrebni da mogu u vodu, te – dušo, vidimo se. Pih, pa to je vrlo jednostavno, a ona je baš draga.
Prvi problem je nastao kada sam svog primarnog ginekologa tražila uputnice za neke pretrage, gdje me on priupitao što će mi, te na moj odgovor da mi treba za porod u vodi, drvljem i kamenjem - jesam li ja normalna. Da kakva Rijeka, krenuo pričati o infekcijama i kaj ja znam više kojim čudima, jer to je ipak lučki grad, mislim prestrašne stvari. Još mi se nije direktno obraćao nego sve preko supruga, kako on to svojoj ženi ne bi nikada dopustio i slične stvari... Bila je to dosta stresna situacija.
Osjećala sam se izgubljenom, jer pred kraj trudnoće ja ostajem bez ginekologa, naravno da ga poslije ovoga nisam mogla vidjeti, a kamoli imati neko povjerenje u njega.
Nazvala sam tada Rijeku i jedna draga primalja me smirila što mi je u tom trenutku bilo jako potrebno. Nakon toga nastavile smo se dopisivati mailom. Nakon prvog odgovora u potpis je stavila - tvoja primalja Barbara, ajmeeee, koji je to osjećaj.
Toliko topline u njenim riječima, na sve moje želje i pitanja pozitivan stav, kao da pričam s nekim tko me razumije i još dodatno objašnjava moje nedoumice. Šta da vam kažem, čisti SF.
Pregled u njihovom rodilištu je bio baš kakav sam i očekivala, moja primalja i ljubazan doktor, baš smo si super popričali. Sretni i veseli Šafra i ja vratili se doma.
Subota 11.03., dvije debele trudnice kukaju kako im je teško (naravno, Luna i ja), sjedimo na trosjedu, fotkamo se, kad ja osjetim prve kontrakcije, bilo ih je nekoliko prije spavanja i onda sam zaspala. Drugi dan javljam Barbari stanje, ona vesela, ja vesela i tako se zezamo, no neka beba pričeka još malo jer je vani orkanska bura, autoceste zatvorene, nije baš vrijeme za putovanje.
Nedjelja navečer, Šafra uspavljuje Bena, a ja ležim na krevetu i osjetim kao mali prasak, oh, pa da, to je taj famozni čep o kojem svi pričaju. Nakon nekoliko minuta, hmm, jel to meni nešto curi, zovem Barbaru i pita ona mene jel mi puknuo vodenjak i baš dok smo pričale, poplava, ok je, definitivno je puko vodenjak.
Super, počelo je, juupiii, dva tjedna ranije, no nema veze, evo, krećem ja sad u Rijeku i vidimo se. Barbara radi sutra od 7, odlično taman, pomislim.
Idemo za Rijeku, javljam MM-u, zovem HAK, ceste koje nama trebaju su otvorene i idemo, jedino nam je potrebna zimska oprema, tu nastaje tajac... Znači li to i lance?!?!!
Zovem mamu da dođe čuvati Bena, tata viče da je znao da ću morati ići baš danas i već ga vidim kako se češka po glavi i hoda po kući i misli kako sam luda.
Šafra krenuo probati staviti lance jer su ganc novi i nije ih nikada koristio, vraća se lud u glavu, sav zmazan, u očima mu sve bijelo i pita jel hoću da idemo na SD.
Ups, vidim da je trenutak za jedan ratni govor. Ok, uspijem ga smiriti, čak sam i krenula objašnjavati kak da lance stavi, ah muški, krizne situacije i čitanje uputa, i napokon mi krećemo.
Lijepo smo se dogovorili da se, ukoliko bude neka frka na cesti, stignemo vratiti u Zg, dva sata nakon pucanja vodenjaka trudova baš i nema.
Javljam na forum da idem i nek vibraju da dobro dođemo. Luna kaže da će dežurati kraj telefona, te smo ju redovito updateali.
Točno je ponoć, mi na benzinskoj, kad kaže lik - ne možete točiti benzin. Tu sam umrla od smijeha i pomislila - dobro, kaj još može krenuti drugačije. Ok, morali smo pričekati petnaest minuta jer im je bio obračun, taman da Šafra popije kavu.
Fino se mi vozimo i već skoro stigli do Delnica, još komentiram - no, di je taj snijeg i bura, sve je čisto.
Ta na na naaaaa (roll the drums), ups, zatvorena cesta!!!
Izlaz – Delnice! Znate onu stvar iz Ralja.... točno takav osjećaj, kao da mi je morski pas za leđima.
A u Delnicama snijega koliko ti srce želi, da smo imali sanjke mogli smo se do Rijeke fino dosanjkati.
U autu grobna tišina, nitko ništa ne priča, jurimo 30.
Osjećala sam se k'o Snjeguljica kad je utrčala u onu mračnu šumu, ista stvar, samo sa snijegom. Pita me Schaphra jesam ok, ja odgovaram hrabro da jesam, no bilo me užasno strah.
Kada je napokon nestalo snijega, propuhala nas još malo bura i nakon toga opet smo prodisali. Ovo je jako nježan opis našeg puta, jer od same pomisli kako je bilo, malo mi se želudac grči.
I eto nas napokon pred bolnicom.
Oko tri sata ujutro su, vani užasno puše, ulazimo u bolnicu.
Sestra na prijemnom uzima podatke i kaže meni da idem samo gore, bude moj suprug ostavio podatke, rekla sam da nema potrebe, mogu ja.
Kod mene trudovi na svakih pola sata.
Dolazimo ispred rađaone te nas tu dočeka nasmiješena sestra. Preskidam se, MM uzima stvari i ode u auto po još par sitnica (ali ne i po hranu).
Za to vrijeme ja na ctg-u, pričam sa sestrom, nešto se zezamo i čekam doktora. Pokazuje mi papir s izjavom koju bi trebala potpisati, znam da sam samo rekla ja to ne bih, hvala.
Odrađujem jedan malo jači trud, otvaram oči, a u sobi doktor, doktorica i mislim dvije sestre. Ušli su tiho, nisam ih ni skužila.
Pregled, napokon da sam doživjela da netko koristi fetoskop, nekako mi je taj trenutak bio jako drag.
Otvorena 3 cm, prednja plodna voda iscurila.
Doktor je proučio plan poroda, pa rekao - u redu. Kad tamo - vidim drži on neki papir u ruci. O, ne!
Krene mi pričati o potpisivanju izjave, kako je ona u skladu s mojim planom poroda koji će oni uvažiti sve dok je sve u redu sa mnom i djetetom, kako piše i u planu...Na što sam rekla da ja to baš i ne bih potpisala, no znate to se mora i onda mi je postalo jako napeto i osjećala sam nervozu. Pitam doktora, ako potpišem hoće li me obavijestiti o svim intervencijama koje bi radili i zajednički dogovor o tome, on je rekao nema problema, u stilu - naravno, i meni je to tada bilo dovoljno. Samo da se maknem iz ove napete situacije i samo mantram, sve će biti u redu, Barbara dolazi u 7. Na toj istoj izjavi potpisujem da ni pod razno ne želim epiziotomiju.
Priprema, kako ne želite epiziotomiju, brijanje nije potrebno, no klizma, ide, znate kod poroda u vodi. Sve sam to znala i pripremila se, zapravo moj plan je bio doći u zadnji tren, i sve to izbjeći, ali neke se stvari ne mogu predvidjeti.
Nakon klistira, koji mi je bio dosta neugodan za razliku od prvog poroda, slijedilo je tuširanje.
Odlična stvar, super mi je pasalo. U međuvremenu je došao MM sa stvarima i čekao u hodniku, nakon tuširanja sam otišla do njega pa smo bili tu neko vrijeme dok ga sestra nije pozvala da se preskine.
Ušli smo u predrađaonu, genijalno je da partner može biti prisutan, došlo mi da izljubim doktora koji je uveo tu praksu. Tamo je bio jedan par, nismo smetali jedni drugima, svatko je gledao svoja posla.
U svim drugim bolnicama kao nije zgodno da partneri budu u predrađaoni, rodilje su polugole i u trudovima, mogu donekle razumijeti da može rodilji smetati prisustvo druge rodilje, a kamoli još i nekog muškarca, no meni je bitnije da nisam sama i nije mi nitko smetao.
Sestra me stavila malo na CTG, MM sjeo na stolicu i kljucao. On je bio toliko umoran da nije mogao držati oči otvorene. Put ga je iscrpio, vožnja po onakvom vremenu bila je jako stresna i napeta.
Stavili me malo na CTG, imala sam i jedan trud dok sam ležala, nije mi pasalo biti u tom položaju. Zamolila sam sestru da mi skine CTG, te mi je dala loptu. Koje otkriće!!! Tu je negdje pola pet. Ja sam bila užasno gladna od trena kad smo došli. Dragi zaboravio donijeti sendvič, no kako su trudovi postali intenzivniji nisam mislila na glad, samo mi je voda bila potrebna.
Lopta je jedna prekrasna stvar kad ste u trudovima, totalno me oduševila. Ja sam hopsala i hopsala te uživala, časna riječ. MM me masirao po leđima dok sam imala trudove i to mi je jaaako pasalo, koja luda kombinacija. Trudove sam odrađivala k'o u šali, tri sata hopsanja su proletila.
Nisam se htjela pomaknuti s lopte, jednom sam morala na wc i u povratku sam imala trud koji sam pokušala odraditi stoječki, no bilo mi je užasno, pa sam brzo sjela na loptu, u tom trenu prilikom sjedanja na loptu bilo mi je najteže, nakon toga nisam se poželjela više ustati.
Na radiju neka narodna muzika, o ne, promjenim stanicu, a tamo Back to 60's, tu sam ploču kao mala dobila od tate, super mi je bilo hopsati uz to, malo sam i čagala ujedno, malo rocka nikad na odmet.
Bila sam ja uzela neku muziku koja mi je bila na dohvat ruke, no CD nije radio.
Ja veselo skačem po lopti, MM se sad skroz razbudio s intezitetom mojih trudova, adrenalin mu proradio opet, izmedju šaljem sms-ove, dajem izvještaje uživo i najbolja fora je da je meni zabavno, osjećam se k'o na nekom dobrom tulumu, skroz mi odgovara ovakav razvoj događaja.
Tijelo mi fantastično reagira, trudovi su sve češći i intenzivniji, dišem po vlastitom nahođenju.
Sedam sati je, stigla jutarnja smjena i moja Barbara, baš sam se razveselila kad je došla. Na predaji smjene ili kako se to već zove, primalja napominje kod mene da se pazi jel ja ne želim epiziotomiju (koje ugodno iznenađenje), na što će Barbara – bez brige znam ja sve njene želje.
Kada se punila, pričam malo s Barbarom, hvali me kako to meni super ide i da sad pričekamo pregled, pa u kadu. Čak je i muziku pripremila u rađaoni, donijela fotić za slučaj da sam ja zaboravila, na sve je mislila.
Trudovi su sad jako intezivni i još uvijek ih mogu bez problema odraditi, totalno drugačiji osjećaj nego prvi puta. Mislim da su intezitetom jednaki, samo što ih sada puno bolje podnosim, jer su moji, tijelo odlično na njih reagira.
Nema više mjesta za komunikaciju jer su sada na manje od minute. U jednom trenu osjetim nagon za tiskanjem, zovem Barbaru i kažem joj da moram tiskati. Taman doktorica došla za pregled, no čula sam samo Barbaru kako je rekla da nema vremena i pravac u rađaonu.
Kroz hodnik smo protrčali držeći se za ruke, MM s jedne strane a Barbara s druge, e koji prizor.
Samo sam malo legla na krevet, pogledala je koliko sam otvorena, mislim da je rekla kako je glavica skroz dole, prislonila je sondu da posluša otkucaje, sve super.
Dolazi trud i jaki nagon za tiskanje, tu me je malo čopila panika, u glavi mi samo kako neću uspjeti prodisat dobro trudeve. A i ležala sam, te mi je bilo jako bolno, samo sam uspjela ruke staviti MM-u oko vrata i tako dalje disala. Kada nije spremna, a nema vremena za čekanje, B. je samo rekla idemo na stolčić, ja sam uspjela dignuti palac u zrak i tu mi se opet vratila snaga i hrabrost. Dosta je bolno bilo dignuti se s kreveta, no kad sam napokon sjela na stolčić, bilo mi je dobro, kako ugodan položaj.
Euforija me sad prala opasno, znala sam da smo na samom kraju, B. se smješka, stavlja mi tople komprese i bodri me, još jedna primalja joj pomaže i jedna nas slika. U glavi mi je ostao njihov smješak kao da su uzbuđene kao i ja i jedva čekaju da vide moju bebu.
Schaphra je sjeo na stolac iza mene, a ja sam se uvaljala nekako njemu u krilo, primila za ruke i trudila se disati i ne tiskati, pustiti da beba polako izađe.
Ispuštam neke zvukove, Barbara mi pokazuje da mogu drugačije disati ako želim, odgovara mi tako. Čvrsto držim supruga za ruku i koncentriram se, gledam negdje u daljinu. U ogledalu koje su stavili ispred mene vidim čuperak, B. mi kaže da popipam glavicu, ali u tom trenu nisam mogla, da sam pustila ruku skroz bih se izgubila, ni pogled nisam mogla pomaknuti. Jedno dva puta ne uspijem prodisati i tiskam jako, B. mi kaže da izdržim još dva truda. MM mi pomaže disati, jer tu ispuštam neke zvukove, te se trudi ispraviti me i vratiti na disanje, no meni baš paše.
U jednom trenu B. kaže da pogledam glavicu, i tu mi se sve zaledi, nemam trud, ništa me ne boli i vidim prekrasnu glavicu koja strpljivo čeka da mi dođe.
Ovo mi je najjači moment poroda.
I samo odjednom pomalo on doskliže meni u naručje. Kmečnuo je malo, mislim, i, sjećam se, gledao okicama, kao da me htio odmah dobro pogledati.
MM se rasplakao, a iz mene bujica sladunjavih epiteta, bio je predivan, ma najljepši!
Ne sjećam se ničega poslije, ni kad je posteljica izašla, ni kako je izgledala, znala sam da B. brine o tome, ja sam samo uživala u malom čovjeku u svom naručju. Bio je krvav kao i Ben, no ovaj puta u mojim rukama, pod prstima sam odjetila vernix, ajmee. Barbara ga je malo obrisala i pokrila ga, tako se umirio i samo zažmirio.
Nakon nekog vremena, B. drži pupčanu vrpcu i daje Šafri škare, on onako zbunjen, jer do tada nije bio siguran želi li to napraviti ili ne, uzme i presječe ju.
Šafra ovaj puta nije baš vidio izgon jer je bio moj oslonac i imao je pune ruke posla, pa mu taj dio malo fali.
Timotej je dobio poljubac od nas i bilo je vrijeme da se ustanemo, te se preselimo na krevet.
U tom trenu osjetim zujanje u ušima i samo mi se zavrtilo, malo sam se izgubila. Slijedeće čega se sjećam je da su se svi skupili iznad mene, a Šafra je bio jako blijed, ma skroz siv, kako se samo prestrašio. Kako nisam jela od tko zna kada, sigurno više od 12 sati, jednostavno nisam imala više snage i samo se srušila. Brzo su mi dali infuziju, no meni su bili malo smiješni, jer sam se ja dobro osjećala.
Legla sam na krevet, a Timija su mi stavili na prsa, te nas pokrili. Kako sam malo pukla, dobila sam jedan šav. Dok me doktor šivao MM je primio Timija i šetao njim u naručju, te mu pričao prvu priču.
Ostali smo sami. Slijedeća tri sata imali smo mogućnost upoznati se s našim sinom, u rađaoni, naravno, svi troje, mazili se, gledali i dojili, Tim je primio cicu sa velikim znanjem! Tek nakon toga mene su odvezli u sobu, malenog na kupanje i pregled uz molbu da ga brzo vrate. Uz još pokoju molbu da mi donesu dijete, nakon sat vremena smo bili zajedno i nismo se razdvajali, osim dok je bio na fototerapiji zbog povišenog bilirubina, no i tu sam ga mogla dolaziti dojiti svakih dva/tri sata, a i svako malo sam ga došla vidjeti. Kako smo bili u apartmanu i Šafra je bio s nama cijeli dan, samo nam je Ben jako falio.
Oporavak je bio fascinantan, drugi dan kao da i nisam malo prije došla iz rađaone, sjediti sam mogla odmah i to mi je još jedna velika lijepa promjena za razliku od prvog puta.
Moram samo još jednom reći kako sam presretna što je baš Barbara bila moja primalja, jer mi je pomogla da se u tom trenutku osjećam upravo onako kako bi se sve žene trebale osjećati dok na svijet donose prekrasne male ljude.
Timotej je stigao na ovu šarenu kuglu u 08:10, bio je težak 3200g i dugačak 52 cm, apgar 10/10.
I mala zanimljivost za kraj - i Benedikt i Timotej su rođeni 13. u mjesecu.
 |
|||
Odgovori s citatom
Ja cmoljim, ko i kod svake price s poroda. 
.
Nika prvotno napisa
