Bubilo Bubich prvotno napisa
Ma to "propast će država" bilo je figurativno. Neće. Nego će firma plaćati penale.
Moje iskustvo je, da otkad je EU, rokovi vezani u razne (ili neke?) EU projekte su brutalni.
Apsolutno se slažem. Ali kad nekako u stvarnosti ispadne drugačije...
I dodatni problem je što ugovoreni rokovi niti u startu nisu bili realni, ali "tamo neko gore" će uvijek reći "možemo to odraditi". Pa onda odstutsvo tog jednog čovjeka bude ogroman, a ne normalan problem.
Al nije to samo "individulana krivica", nekako te i kolektiv povuče. Ono, nije te briga samo što će šef misliti ili reći, nego su tu uvijek i neki kolege. Ne ostavljaš to nekome imaginarnom.
Kod mene, u mojoj firmi (ali i branši cijeloj) nije to problem samo mene, ili moje kolegice... nekako je cijela branša tako posložena. Svi u firmi kad tad radimo prekovremeno, kako koji tjedan ili mjesec, kako koji godišnji, kako kome kad padne grah. To se još dodatno komplicira ako pretežno radiš sa strancima, oni tek ne znaju za radno vrijeme. I bolovanja odrađujemo (kod nas je zapravo to isto prednost, što, osim ako je dugotrajno, bolovanja niti ne otvaramo, radimo od doma u trenucima u kojima možemo, tako da barem ne dobiješ manju plaću)
Dugoročno, osim pobjeći iz branše, ja ne vidim neko veliko rješenje. Samo male pobjede. "Danas/ovaj put baš neću i ne mogu"... i što se više prema svemu postavljati "ovo će preživjeti i bez mene". Kad je baš pritisak (rokova, penala) odradit ću, ali kad nije, reći ćemo i klijentu i šefu "ne ide". Baš mi je dugo trebalo da uopće pomislim na to, a i većini kolega na poslu. Al što smo stariji, sve češće "ako baš ne gori" idemo kući na kraju radnog vremena.