Znate one popularne popise pod clickbait naslovima "10 stvari koje NIKAD ne smijete reći svojoj djeci"? Pa otvorite i redovito negdje pri kraju (nakon „žalim što sam te rodila“ „nesposoban/na si“ i slično
) piše i "Ne plači!" Jer, dijete se mora naučiti izražavati emocije, treba razgovarati, pitati što ga zapravo muči... zagrliti, utješiti...
Eh da, teorija i praksa. Neki dan dođemo mm i ja s posla, i vidimo naše dijete (skoro će 10g) kako se igra vani s prijateljicom. Problem je u tome što taj dan ima muzičku a piše joj na čelu da nije napisala zadaću a kamoli vježbala instrument.
Potpuno mirni pitamo je: Jesi li napisala zadaću i svirala? Ako nisi, brzo to obavi, jer je danas muzička!
Ona otrči s ups-licem u kuću, ali ispada da nije ni ručala, pa ručamo svi skupa, onda krene pisati (svirati nema namjeru jer je veća frka doći u školu bez zadaće). IMa možda 20 minuta da sve to obavi i obuče se, a ona pjevucka dok piše. Upozoravam je (i dalje prilično skulirana) da je navečer neću pustiti da piše zadaću, jer će onda prekasno na spavanje, što osim zdravstvenih razloga nije dobro ni zato što je preumorna i svađa se oko svega što treba obaviti. Ona šizi, pa malo piše, pa opet pjevucka.
Onda joj kažemo da je gotovo sa zadaćom, neka se obuče, ona počne histerizirati i plakati, da kako će u školu bez zadaće, da sam ja rekla da je neću pustiti pisati navečer... ne može naći hlače (ja dojim manju, baka je prilegla, mm je pogubljen) pa i zbog toga plače, ne traži ih nego cendra nasred sobe.
Tu ja počinjem prvo govoriti a onda i vikati da prestane plakati, nek se sabere i obavi što mora, jer se uostalom sama dovela u tu situaciju. Na kraju počinjem prijetiti potpuno nerazumnim kaznama koje teško da ću sprovesti u djelo ali znam da će upaliti.
Na kraju mm uspijeva pronaći neke hlače (one koje je ona tražila kasnije nalazim sfrkane kako ih je svukla ispod stola za kojim je pisala zadaću, dakle cijelo vrijeme je gazila po njima) i konačno se uspije spremiti, cijelo vrijeme dramatično grcajući, kao ona se
trudi da ne plače ali kad je
toliko jadna i nesretna, i na kraju odu mm i ona u muzičku, a ja ostajem poluluda.
Nije problem u muzičkoj, to je samo jedan primjer – neki dan je počela slično cviliti jer nije znala što da radi pa joj je bilo dosadno, ili jer ju je mm tjerao da pospremi svoj stol…
Ali kako joj
ne reći da prestane plakati? Naravno da ću je kasnije utješiti, razgovarati, pitati ima li nešto što je zbilja muči, i slično. Ali u tom trenutku, ona zapravo maltretira cijelu obitelj, uključujući i manje dijete. Ponekad dođe do toga da se izderem toliko da je to za mene ravno fizičkoj kazni, koju naravno ne priznajem i nipošto ne provodim.
Ili postoji neka razumna opcija?
Odgovori s citatom
sasa prvotno napisa
.
ni pustiti djecu da sve bude kako oni zamisle. Nego da smo mi sami odgovorni za svoju reakciju na djecje ponasanje. I da smo dernjavu uglavnom mogli izbjeci mirnijim postupcima. I mene moj stariji izivcira pa planem, al ga nakon toga uvijek nekako vidim kao Cvijeta svoga kad je prigovorio da stalno vicu na njega. I sklona sam razmisljanju gdje sam ja pogrijesila i sto sam mogla drugacije, jesam li ja napravila nesto zbog cega je situacija eskalirala, a sto mi zaista nije trebalo, i je li moglo drugacije. Cesce pak (al dosta rjedje u zadnje vrijeme) gledam md-a kako se uvlaci u svadju s malim, i cudim se kako ne vidi da ce to sve zavrsit suzama, kad je tako malo razumijevanja u pravom trenutku trebalo da sve bude benigno. 
ali tu mu želju ipak nisam ispunila 
.
.
