sigurno je da treba probati. ali to je stvarno vatrogasna mjera pri cendranju kod desetogodišnjeg djeteta. mislim da bi dijete bilo zahvalnije za okolnosti koje ne pridonose cendranju.
sigurno je da treba probati. ali to je stvarno vatrogasna mjera pri cendranju kod desetogodišnjeg djeteta. mislim da bi dijete bilo zahvalnije za okolnosti koje ne pridonose cendranju.
Pa o tome se i radi - to je proces. ISTI proces. Samo ćeš u dobi od 2 godine napraviti cirkus bacanjem na pod, a kasnije ćeš s vlastitim djetetom (poluodraslim ili odraslim) porazgovarati na odrasliji način. Tako to ide od prvog dana njihovog života, paaaa valjda do odrasle dobi. Postupci se prilagođavaju dobi. I nije to uvijek linearna funkcija. U trećoj godini pozvjere, pa onda pred školu, pa u pubertetu... a nama kako bude. Nekad pogodiš (kao što je meni uspjelo s tim bacanjem na pod) a ponekad promašiš. Bilanca bi trebala biti takva da bude više pogodaka nego promašaja.
I onda kasnije gledaš kako odrastaju.
Moj E. sada ima odlične društvene vještine i pristojnu samokontrolu (a po prirodi je kratkog fitilja i trebalo ga je sustavno poučavati) pa me ne bi iznenadilo da danas-sutra tako nešto napravi svojoj djeci, hehehe...
A dok se sjetim osnovne škole - bilo je baš ovako kako pomikaki opisuje. Moj sin je NAUČIO društvene vještine gledajući nas. A mm i ja smo IZBRUSILI svoje društvene vještine gledajući najbolji interes svoje djece. Tako da - ja se sad ne moram bacati da sinu nešto dokažem. Ali bacim se ponekad figurativno, ako baš treba. Gledam ga kako razgovara s razrednikom i točno mogu prepoznati što je naučio od svojih profesora u OŠ, što je pokupio od psihologa, što od svog oca, što od drugih članova obitelji i šire, a što (nažalost) od mene (ima osjećaj za nepravdu + dugi jezik koji s mukom mora obuzdavati, ali mu uspijeva).
Eto.
Nisam čitala knjigu, ali se spominje u ovom blogu još jedne savršene mame http://idealistmom.com/quick-fix-pouting-kid/
Slična situacija kao moja - toddler i predpubertet - i moja također nikako ne voli da joj se bilo što prigovori i kaže da je krivo napravila, to je sjajan okidač - ali nažalost moje dijete ne ode duriti se samo u sobu, da bar
Pokušala sam ja već prije sa zagrljajima, nekad upali kad je pitam da li bi rađe da je zagrlim, ili "ajde, dođi po pusu" pa da se prekine šiza. A nekad ne. Nekad ni ja nemam živaca da budem toliko fina i pitam se dobiva li na kraju dobru poruku ako joj dajem dodatnu pažnju nakon tih spektakla.
Ali nije da nisam probala, samo da se zna i okrenuti na humor, i ignorirati, i zagrliti i totalno ispaliti na živce uz obostrano urlanje. Eto.
Danas je gunđala na račun svog oca koji je kao iz ovog citata (on rijetko viče, ali prigovara i gunđa, i to mene i nju izbacuje iz cipela):
... pa sam joj rekla da, na moju nevolju, i ona ima njegov karakter. Ali da je dobra vijest da bi ga mogla puno popraviti, ako poradi na tome - baš sam bila usred predavanja na temu kako se mora skockati, organizirati, ne prepuštati se bezvoljnosti i depresivnosti jer bi to sve skupa moglo loše završiti - i čini mi se da ju je taj detalj zainteresirao.
To je ono čega se bojim, da će ako nastavi tim putem izrasti u depresivnu osobu. Nekad mi se čini da je njoj i malo predobro, bez pravih izazova.
Pomikaki, ova knjiga govori kako pokušati spriječiti da djeca, kad odrastu, boluju od depresije.
Utemeljena je na puno istraživanja, nije self-help i jako je čitljiva.
Ma da, sve je to sastavni dio odrastanja...
Meni je najbolje kad kod djece vidim SVOJE mane kao u iskrivljenom ogledalu, hehehe... Muževe isto, ali na to nisam tak jako osjetljiva.
Ali kad moj stariji ode u Austriju i potroši tamo 1 eur (2 x 50 centa) za wc u polasku i povratku - ajoj, užas.... vidim u njemu sebe škrticu kao pod povećalom. Kad moj mlađi gadno odbrusi (meni, ali bome i profesoru tjelesnog - to je radio u osnovnoj školi) vidim svoj dugi jezik u punom sjaju. Ali da - u pravu si - djeca moraju prvo osvijestiti svoje mane (a to ide tako da gledaju nas, između ostalog, kao i druge ljude). Ovo je prava dob za to.
I u pravu si da djeca često nemaju pravih izazova. Ja se na istu stvar nasadim svake godine pred kraj škg jer im idem niz dlaku (oslobodim ih većine kućnih poslova u nadi da će imati više vremena za učenje) a to obično ima kontraefekte. Ali kad stvarno treba, djeca obično pokažu da znaju i mogu. Problem je u tome što zapravo nemamo puno toga što im možemo ponuditi - nemam vrt za kopanje, nemam kućne ljubimce, nemam male djece o kojima bi trebali povremeno brinuti, ništa slično... Mogli bi oni i puno više. Možda baš to i traže. Ali u ovoj dobi uče da sami preuzimaju odgovornost za svoje ponašanje i dobrobit. Meni je to još uvijek teško prepustiti njima, ali radim na tome.