Baš sam pročitala AmyWinin post pa sam se sjetila da mogu podijeliti s vama jedan detalj, premda se ni na što ne nadovezuje

Jednom sam razgovarala sa svojim bliskim prijateljem koji mi je pričao kako se jako neobično osjeća kad vidi sebe u svom djetetu. Slično se osjećam kad vidim svoje roditelje u sebi. Mislila sam da tog nema kod posvojene djece, ali zapravo ima, i to jako puno. Možda je upadljivo i zato što racionalno to ne očekuješ. Postoji to otvoreno pitanje što je do genetike, a što do okruženja i različitih promjenjivih tvrdnji vezano uz to.

Uglavnom, da ne filozofiram previše, zaista vidim svoje obrasce ponašanja kod djeteta. Da to nije skroz subjektivno, potvrđuju i reakcije MM-a koji zna reći da se ne mora samnom više ni razgovarati, jer malac govori i radi baš puno toga kao ja. Naravno, on i jest u fazi intenzivnog učenja sada, ali svejedno mi je to zanimljivo, a ponekad se malo i prestrašim sebe u njemu