Ima predivnih nastavnika, ali ima i super roditelja.

Nadam se da će dijete pokretačice topica to shvatiti na vrijeme. Jer istina je da treba neko vrijeme sazrijevanja, da mlada osoba shvati ZAŠTO su roditelji donijeli neke odluke, zabrane, uvjete i ograničenja. Meni je tek na drugoj godini studija doprlo iz dupeta u glavu da je moj tata zapravo napravio odličan posao s odgojem (i mama, ali on je meni bio glavna faca). Kad sam se na drugoj godini faksa prvi put našla u ozbiljnijim problemima i bila na rubu odluke da mijenjam studij, lijepo me posjeo i rekao "Slušaj, možeš ti to napraviti, ali NEMA nikakvih garancija da na nekom drugom studiju za godinu-dvije nećeš biti na istom ovom mjestu"...Ostala sam na studiju, završila ga i kasnije si uspješno našla područje koje me zanimalo i u kojem mi je ok.

Samo da spomenem, imali su moji roditelji muku sa mnom. Nisam bila poslušno dijete. On NIJE bio za to da ja upišem srednju školu i studij koji sam odabrala, lijepo me na vrijeme upozoravao na sve mračne kutove (jer zna, to je i njegova struka, a ja nisam profil osobe za koju bi to bio idealan odabir). Htio me poštedjeti neuspjeha, odnosno nezadovoljavajućeg uspjeha, ali ja sam bila tvrdoglava. Na kraju, tek nakon što su mi se vlastite greške obile o glavu, naučila sam cijeniti uvid roditelja. Sve je na kraju dobro ispalo, ali evo nakon 30+ godina radnog iskustva još uvijek mislim da mi je možda moglo biti bolje u nekoj drugoj branši. Ali nema šanse da to ikad doznam.

I tako - kad mi mlađi sin ide na živce sa svojim odabirom tehničke škole i tehničkog usmjerenja (a isto je tipični društvenjak kao i ja) sjetim se jako često kako je moj tata sa mnom razgovarao. Sve to dođe na svoje mjesto...

KAMI, tvoje dijete će se sjetiti nekih trenutaka svog djetinjstva i mladosti kad bude sposobna sama procijeniti kakvi ste roditelji. Sad još to ne može. Sretno!