Petra88Noa prvotno napisa
Prva trudnoća... Evo prošlo je 6 mjeseci od prekida... Sve super, svi nalazi uredni i u 17 tjednu ostajem bez plodne vode i doktori otkrivaju da bebač nema bubrege. Da stvar bude gora to je bio prvi ultrazvuk na koji je i moj muž išao i sretno isčekivao da vidi to malo stvorenje na ekranu... Sjećam se svih doktora koje sam prošla, njihovih lica i riječi i iskreno mislim da to nikad neću zaboravit. Odmah sam upućena na pobačaj u riječkom kbcu, koji je trebao trajati maximalno 2 dana međutim sudbina je htjela da se i to zakomplicira... Pobačaj je trebao biti pomoću tableta međutim na mene nije djelovala ni najveća moguća doza tableta za pobačaj. Svaka 4 sata dizanje iz kreveta pa pregled i nova tura tableta. Slijedeći cijeli dan na infuziji, pa navečer gelovi i sve skupa je završilo u 19 tjednu induciranim porodom mojeg malog sinčića čiji plač nikad nisam čula. U trenutku samog poroda nisam izdržala a da ne dignem glavu i pogledam tu malu glavicu i ta slika me proganja... Riječima se ne može opisati ta bol, kako fizička tako i psihička tim više što ti hoćeš da to sve skupa završi čim prije a u isto vrijeme plačeš u sebi jer jedva čekaš kraj... To mogu razumjeti samo žene koje su to prošle... I zato sam se odlučila javiti na forum, imam osjećaj da nitko oko mene ne razumije kako mi je a čim više vremena prolazi mene sve više boli.... Drugu djecu trenutačno ne mogu vidjet, kad dođu šogorice sa svojim malim sinovima ja imam osjećaj kao d ću živa iskočit van iz svoje kože... Ma nisu ni pomislile kako meni mora bit jer eto one su sretne majke i ne mogu to razumjet... Kako dalje? Svi nalazi su pokazali da je sve u redu osim šta su se eto krivo spojili kromosomi i doktor je nakon 3 mjeseca kad sam došla na očitanje phd nalaza rekao da možemo odmah na novu bebicu i da su šanse da se opet tako nešto dogodi gotovo nemoguće... Ali.... Šta ako ovo, ako ono? Sto pitanja, bez odgovora... Htjela bi bebicu svim srcem ali mozak je jako oprezan i užasan strah me konstantno odvlači od te želje.... Kako ste vi drage moje to preživjele i uspjele krenut dalje i radit na novoj bebici? Vrijeme ide, 32.godina i bit će sve teže, ne bi htjela kasnije u životu žalit zato što sam odustala