Evo i mog osvrta na maraton:
Ipak sam maratonka.
Iako nakon 23.-eg kilometra nije tako izgledalo – poduže stajanje ispred toi-toija mi je uzrokovalo kolaps cijelog sistema. Nakon što mi je postalo bolje, nagovorila sam svoju priju da nastavi trčati a ja ću lagano do prve hitne. Tamo su mi izmjerili tlak, zaključili da izgledam dobro i na moje pitanje: „i šta sad?“ odgovorili „pa trčati dalje“. Ja poslušna nastavila, no naravno da sam se već sva ohladila i da me koljeno počelo boljeti, pa sam sljedeća 3 km više hodala nego trčala, odlučila da nema smisla tako trčati i da odustajem, no onda dolazi najsvjetlija točka ljubljanskog maratona: ti divni volonteri tog grada koji zaista voli svoj maraton. Ja njima lijepo objasnim da želim odustati i kako da dođem najbliže do centra, a oni meni: samo pravo, maratonskom stazom. Ne, ne kažem ja, ja želim do centra, odustajem, a oni meni stvarno ste daleko (što uopće nije bilo istina), stvarno je najbliže skoro pa tom stazom. Nisu mi dali da odustanem. Slijedi 16 km trčanja sa „rajom“ i upoznavanja sa drugim maratoncima, svaki sa svojom pričom; lagano, jako lagano trčanje; prohodavanje svake uzbrdice ili kad bi vjetar baš jako udario u prsa. Na 37-om sam već trčala u zadanom tempu 6:20 i izgledala snažno; usputni prolaznici, policajci, volonteri su me frenetično bodrili. Tako ushićena sam ušla i u 43. km gdje me je dočekala smrznuta mala kćerka te smo skupa ušle u cilj, na plavom tepihu i uz najavu voditelja. Muž je to uspio snimiti, pa sad imam uspomenu za sljedećih par godina jer sam morala obećati da je to to što se maratona tiče i da možda mogu ponoviti kad uđem u drugu starosnu skupinu da dođem doma sa medaljom

Sretna sam, presretna, mislim da sam i spavala sa smješkom.