Pozdrav! Nakon 5 godina braka, dvoje djece, 2-3 godine kroničnog nezadovoljstva "probudila" sam se beskrajno tužna i razočarana. Naime, čini mi se da suprug i ja jednostavno nismo jedno za drugo, odnosno on nije muškarac sa kojim želim ostariti. On nije nikakav nasilinik, bilo fizički ili psihički, ne pije niti troši novce na kladionice, ne švrlja okolo ali tu nije riječ o bilo kakvim krajnostima. Nije ni prisutan. Teški je hedonista, prvo misli na svoje zadovoljstvo pa onda na bilo čije, sve mu je teško i nakon ne znam koliko prigovaranja će promijeniti žarulju, sam se ništa ne sjeti napraviti, sve obaveze su na meni, od odgoja djece, plaćanja računa do organiziranja ljetovanja. Sam ne potiče inicijativu za skoro ništa. Ode na posao, vrati se, malo bi odspavao, pogledao emisiju, popio kavicu i na moje poticanje se podružio sa djecom ( ako i tada) "jer se nitko ni sa njim nije igrao" . Aktivan je u sportu i to ga zanima te mu to nije teško naravno. Ali stvari koje ga ne zanimaju i ne tiču se njegovog zadovoljstva zanemaruje i ide za onim : bude to već netko drugi riješio. Naravno da je usput i mamin sin kojeg je mama držala kao kap vode na dlanu no ne želim jadnu ženu kriviti za bilo šta. Ne želim brak bez ljubavi i da djeca stalno slušaju naša prepucavanja ili još gore međusobnu šutnju. On je takav od početka ali sam mislila da će se sa vremenom promijeniti, UOZBILJITI i SAZRIJETI ali prekasno sam shvatila da je to dio njega i njegove osobnosti i to se ne mijenja. Razočarana sam, tužna i ljuta zbog svega toga i žao mi je šta je sve tako kako je. Nisam u cvijetu mladosti, 39 mi je godina, ovo mi je drugi brak i mislim da ako se rastanem san o mojoj obitelji sa 4 djece i brak sa mužem kojeg volim je samo san a to mi je jako teško prihvatiti. Pa čak i da ostanu ovo dvoje djece, bitno mi je uz sebe imati partnera sa kojem imam nešto zajedničko, sa kojim mogu razgovarati i koji će mi prije svega biti prijatelj jer to sada nemam. Puno vam hvala na strpljenju i čitanju
perfosona prvotno napisa
Pozdrav! Nakon 5 godina braka, dvoje djece, 2-3 godine kroničnog nezadovoljstva "probudila" sam se beskrajno tužna i razočarana. Naime, čini mi se da suprug i ja jednostavno nismo jedno za drugo, odnosno on nije muškarac sa kojim želim ostariti. On nije nikakav nasilinik, bilo fizički ili psihički, ne pije niti troši novce na kladionice, ne švrlja okolo ali tu nije riječ o bilo kakvim krajnostima. Nije ni prisutan. Teški je hedonista, prvo misli na svoje zadovoljstvo pa onda na bilo čije, sve mu je teško i nakon ne znam koliko prigovaranja će promijeniti žarulju, sam se ništa ne sjeti napraviti, sve obaveze su na meni, od odgoja djece, plaćanja računa do organiziranja ljetovanja. Sam ne potiče inicijativu za skoro ništa. Ode na posao, vrati se, malo bi odspavao, pogledao emisiju, popio kavicu i na moje poticanje se podružio sa djecom ( ako i tada) "jer se nitko ni sa njim nije igrao" . Aktivan je u sportu i to ga zanima te mu to nije teško naravno. Ali stvari koje ga ne zanimaju i ne tiču se njegovog zadovoljstva zanemaruje i ide za onim : bude to već netko drugi riješio. Naravno da je usput i mamin sin kojeg je mama držala kao kap vode na dlanu no ne želim jadnu ženu kriviti za bilo šta. Ne želim brak bez ljubavi i da djeca stalno slušaju naša prepucavanja ili još gore međusobnu šutnju. On je takav od početka ali sam mislila da će se sa vremenom promijeniti, UOZBILJITI i SAZRIJETI ali prekasno sam shvatila da je to dio njega i njegove osobnosti i to se ne mijenja. Razočarana sam, tužna i ljuta zbog svega toga i žao mi je šta je sve tako kako je. Nisam u cvijetu mladosti, 39 mi je godina, ovo mi je drugi brak i mislim da ako se rastanem san o mojoj obitelji sa 4 djece i brak sa mužem kojeg volim je samo san a to mi je jako teško prihvatiti. Pa čak i da ostanu ovo dvoje djece, bitno mi je uz sebe imati partnera sa kojem imam nešto zajedničko, sa kojim mogu razgovarati i koji će mi prije svega biti prijatelj jer to sada nemam. Puno vam hvala na strpljenju i čitanju
Odgovori s citatom