Svijet nije šarena slikovnica. Naravno da sportski klubovi ne postoje samo zato da bi djeca njegovala "u zdravom tijelu zdrav duh" krilaticu niti imam tih iluzija. Bitno je da mi roditelji imamo raščišćeno sa samim sobom želimo li i ako želimo zašto želimo da se dijete bavi sportom. Ako želimo onda potičemo, vozimo, čekamo, nekad i pogurnemo kad im se baš ne ide. Netko želi rezultate pa gura i u tom smjeru, netko ne jer mu to nije važno.
Netko zaključi da je sve to prevelika gnjavaža a dijete i nije baš prezagrijano pa procijeni da uloženo/ dobiveno nije u ravnoteži.
I sve je to ok, samo treba znati što želiš.
Mene ne smeta što su sportovi natjecateljski, sport i jest natjecanje i sa samim sobom i s drugima.
Kroz bavljenje sportom, bilo kojim, naši mali prinčevi i princeze koji su obožavani u obitelji, najbolji, najpametniji, najspretniji i najljepši dođu u sraz s vršnjacima koji su isto tako naj kod sebe doma i natječu se u nečemu. I izgube. Često izgube. Pa plaču i očajavaju jer kako, o kako oni koji su najbolji, najbrži i najspretniji mogu izgubiti???? Pa onda taj šok prespavaju i natječu se opet. I opet. I jednom kad pobijede.... taj osjećaj sreće, to samopouzdanje koje su sami izborili... to je ono što im doma ne možeš dati.
Zato ja volim sport, vidim koliko je puno donio mojoj djeci.