Kapiram ja sprdnju, ali iz mene govori malo više od ljubavi prema kauču .
Igrom slučaja mogu donekle da pratim srednjoškolsku "statistiku" na 2 škole i oko 500 učenika.

Svake godine ima minimalno dvoje učenika koji su operisali neku sportsku povredu, pa dugo izostaju iz škole i dosta dugo se rehabilituju, bar dvoje koji su se već operisali ali ne baš uspešno pa se to odrazilo na hod ili pokretljivost ruku, dvoje koji su na spisku zakazanih za operaciju a u međuvremenu se pomažu štakom ili hramlju, i dvoje-troje koji su "samo" u longetama/zavojima ali srećom bez operacije. Sve su to vrlo aktivni mladi sportisti.

Neki od njih se oporave 100% i sve bude OK. Ali postoji značajan broj njih koji se nikad ne vrate na 100% zdravlje, koji moraju da ostave taj sport, ali i puno onih koji u tako mladom uzrastu imaju već neki stepen trajnog invaliditeta.
Oni su od perspektivnih mladih sportista u samo par godina postali ljudi koji će morati do kraja života da jako paze na sebe i jako oprezno biraju svoju profesiju, a živeli su taj sport i za taj sport.

I mislim da taj procenat invaliditeta kod mladih ljudi nije zanemarljiv, kao ni utrošak vremena, novca i stresa na operacije i rehabilitacije.
A koliko vidim po reakcijama tih mladih ljudi i njihovih roditelja, nije baš da su se ikad pripremali za takve scenarije i ne nose se svi dobro sa time.
(Takođe, nemam utisak da je učestalost i jačina povreda ista kod sportista i "običnih" srednjoškolaca - s tim što, čini mi se, u srednjim školama masa dece trenira nešto, oni couch potatos su zapravo manjina.)
Znam da smo na grupi 6-9 godina, ali s obzirom da je to očigledno vreme kad se počinje sa intenzivnim sportom, ipak je pošteno naglasiti i nedostatke intenzivnog bavljenja sportom, koji nisu tako ni retki ni uvek bezazleni.