cipelica prvotno napisa
Zasto pocinju trenirati tako rano?
-Nogomet je svima spustio granicu. Klub koji ceka 5,6,7 razed da upise klince nece upisati nikoga.
-Dok su mali, najjace se razvijaju sposobnosti( koordinacijske sposobnosti,brzina..)
I tada je najlakse I najbrze nauciti osnive, pogotovo momcadskih sportova. Da ne pricamo o tome da se ekipa gradi, a ne moze se graditi ako nece biti nekog kontinuiteta u dolasku na treninge. I nije samo point u rezultatu. Neka od najcvrscih I najljepsih prijateljstava mog djeteta poticu bas iz dvorane, od kad su kao sedmogodisnjaci poceli trenirati.
-Cak i motoricki vrlo sposobna djeca ako se upisu 2-3 godine kasnije tesko podnose frustraciju jer odmah ne pobjeduju.
-Trenere mladih dobnih skupina uprave maltretitaju jer zele rezultate. Uprave maltretiraju gradski oci jer ce klub dobiti neka sredstva od grada ako klub ima rezultate. Gradski oci nemaju predodzbu da su rani ' rezultati' dvosjekli mac koji cesto psiholoski pretjerano opterecuju djecu( i pobjedei porazi ako se oko njih dize velika pompa)
za djecu u sportu, nazalost, uglavnom nema novaca. Uglavnom sve financiraju roditelji ili rijetki sponzori koje opet pronadju I dogovore roditelji. Problem je sve, od logistike, do dvorana I terena za odrzavanje treninga, jer svi, bas svi imaju prednost pred djecom kad je iznajmljivanje terena I termina u pitanju. Treneri mladjih dobnih skupina su nerijetko studenti koji rade honorarno ili preko sca I pocesto svoju placu, koju im uvjetuju rezultatima, ne vide par mjesrci, pa se naplate, recimo ,skupljanjem clanarina od roditelja. Vise puta vidjeno iz prve ruke
-Roditelji upisu djecu s pozitivnim namjerama da se djeca razvijaju i druze. S obzirom da tako mali ne mogu ici sami oni voze 2-3-4-5 godina. Za to vrijeme vecinom postanu toliki eksperti da samo trener koji pobjeduje ima sanse opstati.
-Neki treneri vezu svoj identitet sa pobjedom. Moja ekipa je pobjedila-ja sam dobar trener, klinac je pogodio stativu- ja sam los trener
svi , u svim spotrovima, na svim razinama, trenera poistovjecuju s uspjehom momcadi. Evo ti aktuelnog primjera sa nogometnom repkom
Sigurno ima jos..
Moje je misljenje da djeci nije puno treninga ako to vole i ako je emotivno okruzenje oko njih normalno( umjereno). Stignu i uciti i druziti se sa prijateljima iz skole. Steknu i nove prijatelje i niz prekrasnih iskustava...
Sto je kod nas problem?
Niti klubove niti roditelje precesto ne zanima koji je plan B.
Sto ako nisam prvak Hrvatske? Sto ako nisam u prvoj postavi? Jesam li spreman trenirati da bi trenirao i bio dio ekipe? Mogu li biti zadovoljan ako razvijam svoje sposobnosti iako su drugi bolji od mene? Ako netko brze trci od mene trebam li se osjecati lose? Isplati li se uopce placati clanarinu ako se s tim ne namjeravam ' ozbiljno' baviti?
Trebalo bi imati neke odgovore, za dobrobit vlastitog djeteta.
ovo su pitanja na koja ce svaki riditelj koji ima dijete u sportu morati odgovoriti I sebi I djetetu u nekom trenu. Ako ne prije, kad dodje vrijeme za srednju skolu, svasta se tada prelama...
Losa infrastruktura ponekad tjera roditelje da dijete voze na drugi dio grada. Ako klub nije u kvartu to je stvarno zahtjevno.
To moje misljenje iznutra..
Odgovori s citatom