Ja sam mu rekla da želim sporazumni razvod, ali u svakom slučaju dok on nije kod mene, nemam nikakvih problema s njim. Nije da dolazi lupati na vrata ili nešto. Veći je zapravo problem moja glava i moja pitanja koja mi konstantno naviru. Kako sam se ja uspjela pretvoriti od perspektivne mlade osobe u osobu kojoj je samopouzdanje prestrašno opalo.
Jer na žalost, moj život od 13-e godine je zatvoren krug nasilja, a ovo s njim je samo šlag na tortu. Naravno da sam prvo redovno dobivala batine od roditelja ( pa mi je to postalo sasvim normalno, da slijedi neka teška kazna kad nešto zgriješim). Tako da mi je postalo apsolutno normalno biti kažnjena u životu za bilo koji vlastiti propust ili ako napravim nešto krivo. Tu je počeo i moj strah općenito od ljudi. U školi sam napravila par sitnih grešaka i na kraju sam bila kažnjena žestokim bullyingom i svakodnevnim ponižavanjima. Greške su bile u tome, što sam se "zezala" s nekakvim razrednim zavodnikom i potom se cijela grupa okrenula protiv mene maltretirati me. U srednjoj sam se otuđila od svih i nitko me nije gnjavio, ali sam bila užasno osamljena. Na faksu je bilo ok, mada sam i tamo nekim ljudima bila "čudna". Ali tamo sam jedino imala neko društvo. U međuvremenu sam krenula s njim i našla još jednu prijateljicu, ali on je otpočetka bio nasilan. Radi toga smo puno puta prekidali i za to vrijeme sam uporno pokušavala naći nekog drugog. Dosta sam se nalazila preko interneta i slično, ali moram reći da svi s kojima sam se nalazila su ili bili bezobrazni prema meni i s nedostatkom ikakvog razumijevanja ili lažljivci ili su me otkantavali. I onda bih se na žalost njemu vraćala.
Tako da je cijeli moj život bio non stop neka razočaranja, maltretiranja, napadi i cijenila sam barem to da me on čeka i da je određeni dio vremena s njim lijepo. Ako apsolutno ništa ne tražim od njega.

Tako da zapravo i nije problem samo u njemu, da je meni bilo loše. Očito je problem u mojem cijelokupnom životu, radi čega sam mu se uporno vraćala. Sad razmišljam o tome, zato jer sam svjesna da me sve ove godine i dok nisam bila s njim, nije čekalo ništa bolje u pozadini.
Istinabog, sad me čeka dijete i ovo je sasvim druga stvar i samo radi nje, to više neću dozvoljavati. Ali dosta i samu sebe preispitujem radi čega mi je išlo toliko grozno s ljudima i u čemu je problem. Jesam li ja preosjetljiva ili su ljudi stvarno grubi prema meni? Ako su grubi, radi čega su grubi. Jesam li ja užasno naporna i grozna osoba, pa to u njima izazivam ili su općenito takvi jer su frustrirani nečim drugim, pa kad vide da sam usamljena i da hoću malo više razgovarati s njima me grubo otpile i na bezobrazan način?
Znam i ja sama, da dok većinu ljudi ignoriram i s nikim puno ne pričam da je sve super, ali kad god pokušam s nekim povesti malo duži razgovor, eto ti nekog problema i svađe. ( osim par prijateljica s kojima se nalazim, ali i s njima nekad zapadam u konflikte).
Da li je nasilje koje sam iskusila u životu, razlog za tolike lagane konflikte u koje zapadam ( a kojih se užasno bojim, pogotovo sad u trudnoći). Puno je tu pitanja. Ok, vjerojatno su sva ta pitanja za dobrog psihijatra, ali kad sam išla prije dvadeset godina kod njih bilo mi je sto puta gore, jer oni samo klimaju glavom i ispituju "što ja mislim o tome", tako da čovjek zapada u sve jače bunilo i konfuziju. bilo mi je isto kao da pričam sama sa sobom, a kad pričam s sobom, ne osjećam se nakon tih "razgovora" najbolje. Uglavnom, ne znam kako ću riješiti svoje probleme s drugim ljudima i strahom od konflikata, a ispada da što se više bojim konflikata oni su sve češći. Možda zbog te napetosti, ne znam..

Iznijela sam sad dosta intimne stvari, ali to me sve ždere i inače zbog svih tih emocija i strahova, dok sam sama, rijetko idem van. Jednostavno se bojim ljudi i njihove agresije. Zato sam se non stop vraćala svojem mužu, ali nakon ovog incidenta sam shvatila da je manja vjerojatnost da ću upasti s nekim u tako gadnu svađu, koja bi uključivala i fizičko nasilje, koliko je to često s njim.
Čini mi se da prije ljeta ( dok nisam provela skoro dva mjeseca s njim), nisam bila toliko uplašena i u paranoji kao sad. Sad, nosim to malo dijete i onda se bojim da ne uđem s nekim u svađu i ne dobijem kobni udarac od te osobe.
Jesu li moji strahovi opravdani ili si to sve umišljam? Ima jako puno agresivaca. Pogotovo dok vozim. Zato se toliko bojim.


p.s. Može li mi itko reći koliko dugo treba da mogu slobodno sama ostavljati postove, bez ovog pregleda od moderatora? Ili je to stalno tako?