Sitne svađe i svađice smo uvijek obavljali onako, u hodu, pa čak i poneku konkretniju, nekad bi dijete bilo u blizini, nekad me (raspon od 'opet je šalica na tom mjestu' do 'kredit za uređenje da ili ne?'), onak, životne. Nismo baš skrivali, i znali smo naglasiti maloj da je bitno pričati ali i riješiti. Fakultete, zaposlenja, trudnoće, odgoj, putovanja...sve je zapravo bilo ok dok smo 'sređivali stvari', radili, a ne stajali na mjestu. Sad kad je više manje sve sređeno, koma teška.

Zadnje 2 god od ukupno 10 godina braka se ne radi o neslaganju ili svađama, radi se o potpuno drukčijoj percepciji, prije svega njegovoj mene, a onda posljedično i mojoj njega. Onako, krupne stvari unutar odnosa, da ne idem sada u detalje, u kojima ja stojim čvrsto u svojoj poziciji jer na tim temeljima želim graditi budućnost, a on stoji čvrsto u svojoj pozciji i želi graditi jednu potpuno drukčiju budućnost. Nema veze ni s poslovima, ni s mjestom stanovanja ni s kućom, ponavljam, ovdje se radi o dubokom, sada ispada od početka braka stavu: volio bih da si takva s njegove strane, i voljela bih da ti nisi takav, s moje. Zadnje cca 2 god smo cimeri, naučila sam sama rješavati svoje probleme i izazove, bez da ga tražim mišljenje i potporu, kao što nekoć jesam i kao što (po meni) treba biti u dobrom odnosu. On ju ne nudi, zadovoljan je cimeriranjem, blizu djeteta je, ima izgrađen dom. Mene izluđuje i straši pomisao da bih mogla jednog dana ostati sama s njim, a bez pravog prijateljstva koje je nekoć bilo temelj naže veze. A predugo traje da bi bila faza, i nažalost, dižem ruke. On bi mogao ovako do kraja. Znam, tj vjerujem da mnogi i žive ovako. Ali, srećom (ili nažalost), danas imamo izbora i mogućnosti razmisliti i odabrati i biti samostalne mi žene. I tako. Teška tema, dugo ju žvačem, malo o tome pričam, vjerujem da ćemo mnoge mnoge šokirati. Zato i brinem, što s djeteteom, odakle krenuti...