Palčice, puno ti hvala na iskustvu, od srca.
Ja sam za govorenje istine, prilagođene dobi i djetetu, ali istine. Pričale smo za vikend, ona i ja. Moja mala već zna, rekla sam joj da nisam sretna i da mama i tata trebaju drukčije, da trebaju više pričati, više se smijati, držati za ruke, biti prijatelji. Njoj je to teško, želi da je mama sretna ali i želi da su mama i tata zauvijek zajedno, naravno. Zna da će tata i mama uvijek biti tu uz nju i da će ona imati SVE što joj treba, ali i da mora izvršavati svoje obaveze, jednako kao što i mi moramo raditi.
Teško je ovo, nekad bolje, nekad lošije, i moje raspoloženje i žaljenje za dobim starim vremenima i 'kako ću' u budućnosti. I, kao što sam rekla, vjerujem da bi mnoge potpisale na ovo kako je sada, nema dernjave, možemo čak i prokomentirati on i ja neku aktualnost (Notre dame, GOT, Kineze u RH, štogod, bacit koji vic...)ali nema partnerstva, nema jedinstva, nema dijeljenja. Prvo, jer se on nakon nekih događaja koje smo prošli u životu (puno spontanih, znaju neke forumašice) shut-downao, nije bio potpora, nije htio mogao znao, mislio ja da pretjerujem, da trebam to tiše, a ja sam grabila grabila dalje, sama, i eto, tako nekako i vidjela da mogu sama, i sad, eto, i bih sama, a on bi bio tu, panj-style, eto tu sam pa me tu i ostavi. A život, a sloboda, a prijateljstvo?